Ovako intrigantna priča, bazirana na istinitim događajima, naravno da nije mogla da promakne autorima kompjuterskih igara. Do sada je bilo više pokušaja da se kroz različite avanturističke igre, na osnovu stvarnih istorijskih podataka, ali i kreativne mašte, rekonstruiše identitet ubice i obelodane motivi koji su ga podstakli da počini pomenute zločine. Verovatno najbolji primer te vrste datira iz 1993, i to kao jedno od pet poglavlja čuvene horor avanture Waxworks, a tu je i kultni cyberpunk triler Ripper, koji je stravičnu priču samo prilagodio današnjim uslovima života i tehnologiji 21. veka. Kao i prethodne igre ove firme, Jack the Ripper je P&C avantura sa izvođenjem u prvom licu, sa statičnim 3D lokacijama koje se mogu sferno panirati u svim pravcima. Priča je podeljena na dvanaest poglavlja (dana), pri čemu se svako sastoji od dva segmenta: dnevnog i noćnog. Preko dana stvari se obično svode na klasično reportersko intervjuisanje očevidaca i osumnjičenih lica, mukotrpno izvlačenje informacija od policijskih zvaničnika i kopanje po pozamašnoj kriminalnoj arhivi koju poseduje jedna privatna detektivska agencija, dok je noćni život daleko zanimljiviji jer je rezervisan za manje konvencionalne radnje kao što su provaljivanje u bolničku mrtvačnicu, posete javnoj kući, postavljanje zasede i sl. Sve to teče više nego glatko, iz prostog razloga što je avantura veoma laka i logična, a samim tim prilagođena najširem krugu ljudi. Autorima, dakle, nije bio cilj da opterete igrača, već da što bolje dočaraju atmosferu koja je u „Velikoj Jabuci” vladala pre jednog veka. Za to su korišćene autentične fotografije njujorških ulica, koje su pomoću skalabilnog „Virtools” enginea koji omogućava „razvlačenje” bitmapirane grafike na nekoliko rezolucija (do 1024 x 768) prenete u elektronsku formu. Igra, naravno, obiluje i direktnim aluzijama na londonske događaje. Recimo, glavni ženski lik, pevačica Abigejl, radi u kabareu koji se zove „The Red Chapel”. U kompjuterskim igrama vokalne muzičke numere se retko sreću, a čak i kada ih ima, obično nisu vredne pomena. U slučaju Jacka the Rippera je drugačije – za potrebe ove igre posebno su pisane kompozicije koje izvodi profesionalni akustičarski trio (ženski glas, violina i gitara), a takvog su kvaliteta da bi mnoga svetski poznata muzička imena verovatno poželela da se nađu na njihovim albumima. Naslovna pesma „The Three Ravens”, komponovana u duhu tradicionalnog irskog melosa i interpretirana na savremen način, naprosto obara s nogu svojom lepotom i harmonijom. Jedna horor avantura kao što je ova trebalo bi da kod igrača izazove manje ili više snažnu reakciju, ako ne otvoreni strah, ono barem pritajenu nelagodnost. Međutim, ovde toga nema čak ni u tragovima. Priča o serijskom ubici ispričana iz ugla jednog reportera, (polu)pasivnog posmatrača onoga što se oko njega događa, ma koliko bila zanimljiva i puna iznenadnih obrta, deluje podjednako mlako kao i reportaža o štrajku baletskih umetnika ili izveštaj o skoku cena na pijaci. U želji da naprave igru za sve i svakog, autori su otišli predaleko i izbacili svaki suspens, a o hororu da i ne govorimo. A priča o Džeku Trboseku bez kapi krvi je isto što i priča o Terminatoru koji sa osmehom na licu služi goste u restoranu brze hrane. Slobodan MACEDONIĆ | |||||||||||||
|
Home / Novi broj | Arhiva • Opisi igara | Korak po korak | Šta dalje? | Netgames | Opšte teme • Svet kompjutera Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |