Priča se svodi na uvodnu kinematsku sekvencu u kojoj saznajete da ovo nipošto nije nastavak borbe preminulog vozača protiv Lucifera i Alastora. Za potrebe ovog nastavka bio je potreban jači karakter od namrtvo zaljubljenog šmoklje, pa je izbor pao na Belijala, ploda strasti koja se razvila između arhanđela i demonice. Kao mešanac, nije pripadao nijednom od carstava, a istovremeno je pokupio moći oba, izazivajući opšti strah. Zarobljen u čistilištu, čekao je da prođu milenijumi i da debelo nataložena mržnja rezultuje straaaašnom osvetom (nadam se da zamišljate duboki glas koji ovo zapevava sa ehom). Da citiram kolegu: „Zaista sjajna baljezgarija” – once again. Tri godine od poslednjeg Painkillera, stvari nisu pretrpele mnogo suštinskih promena, na svu sreću (osim što je hevi metal muzičku podlogu zamenio trens). Čak možemo reći da ovaj nastavak više podseća na uzor, Serious Sam, makar po tupavo/duhovitim komentarima protagoniste („you can kiss my half-demon ass” i sl.). Logično, s obzirom na to da je igra započela kao free community mode dok je nisu uočili moćni izdavači, DreamCatcher Games i JoWooD Productions. Unapređeni Pain Engine plus Havoc perfektno se snalazi dajući 50 fps i na prosečnim mašinama. Kada se pojave pesak, vatra, dim i sl., igra se malo uspori, ali bez gubljenja dobrog osećaja, jer vam to obično tada dobro dođe. Kreature su izmenjene, tj. dobile su svoje pandane. Besmisleno je nabrajati ih, prostije je da sami pustite maštu da izbacuje najbizarnije pokretne oblike, a ako ste dovoljno bolesni, možda ćete i steći približnu sliku o tome šta su momci iz Mindware Studios (nedostaje prefiks Sick) osmislili. Od odranih zombija, preko skakutavih zelenih crva-kiklopa, do humanoidnih kraba sa ogromnim otvorenim mozgovima (ko sroči bolje, čestitamo mu). Dobar detalj je i različit AI protivnika. Dok su vitezovi skloni skrivanju iza zaklona, Anubisi na letećim ćilimima gađanju sa distance, a kosturi lete na vaše kuršume. Takođe, veličina protivnika veoma se razlikuje, ali size doesn’t matter. Tako, kada konačno rasturite ogromnu škorpiju-aliena, od nje nastane maleni skarab u koga morate sasuti još toliko municije. Interesantno je što gazde na kraju nivoa najbolje sređujete najprostijim oružjem – kockom iz „Hellraisera” koju možete koristiti neograničeno (zamena za Painkiller Blade). Doduše, imate novi blade – varijantu teledirigovanog bumeranga koji usmeravate kursorom na neprijatelje u masi. Inače, svako oružje predstavlja supstituciju oružja odranije, sa dva modaliteta paljbe. Recimo, sačmarica izbacuje kosti, ili pak mrežu koja nakratko zaledi manje protivnike. Paradoksalno ali originalno, već u startu dobijate možda najbolje oružje – glavu goblina čuvara, a u stvari laserski pištolj koji alternativno izaziva pucanje srca protivnika. Veoma korisna novina je što određenim tasterima možete dodeliti pucanj iz omiljenog oružja, pa tako, dok samostrelom skidate udaljene spodobe, pritiskom na npr. ’Shift’ sačmaricom obarate one koji se probiju do vas, i to bez menjanja trenutnog oružja. Savršeno. Nivoi se smenjuju bez logičnog sleda. Počinjete u Čistilištu, nastavljate preko japanskih pagoda, selite se u egipatske pustinje, onda na svemirsku platformu na asteroidima, pa u otrovne močvare itd. Svaki teren naseljen je sebi svojstvenim kreaturama različitih osobina i ne stiče se nimalo utisak ponavljanja, jer se nindže i mumije ipak, jelte, sasvim drugačije ophode prema vama. Ukoliko ispunite neki specifičan zadatak, dobijate „zlatnu kartu” u crnom tarotu koja vam daje neke ultramoći. Problem je što zadatak vidite tek na kraju („razbiti sve”, „držati energiju iznad 50” i sl.) i mala je šansa da ćete takvu kartu smestiti u špil, makar tokom prvog prelaženja igre. Usput budi rečeno, igra je daleko od lake, ali kao i svi Quakeoidi, uvežbava se tokom vremena. Što je viši nivo težine to su neprijatelji razorniji, ali njihovo ponašanje i broj ostaju isti. Jednostavno i genijalno u isto vreme. Očekujte problem u nalaženju saigrača za multiplejer (zasad), ali opšti je utisak da sve šljaka solidno, mada u nivou proseka, i na malim mapama (ograničenje endžina). Iako je refleksno napucavanje prosto besmisleno u suštini, igra vas lepi za stolicu do kraja, mnogo čvršće od nekih FPS klasika. Obavezno isprobati! Marin NESTOROV | |||||||||||||
|
Home / Novi broj | Arhiva • Opisi igara | Korak po korak | Šta dalje? | Netgames | Opšte teme • Svet kompjutera Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |