INTERNET<>
092011<><>

Sadašnjost i budućnost Interneta

Na klackalici

Internet između decentralizovanosti i fragmentacije, privatnosti i identifikacije

Na Internet danas gledamo kao na otvoreni, decentralizovani sistem baziran na poverenju i anonimnosti. Međutim, jedno je definicija, a drugo je realnost.

Infrastruktura na kojoj Internet danas počiva nije se promenila još od šezdesetih godina, kada je i nastala. Naime, američko vazduhoplovstvo želelo je da stvori vojnu komunikacionu mrežu koja bi preživela nuklearni udar. Američki inženjer poljskog porekla Pol Baran imao je ideju, na kojoj se Internet bazira i danas – da se informacije dele na pakete kako bi se kretale različitim rutama do cilja.

Međutim, infrastrukturna decentralizovanost je jedno, ali je Internet nešto više od skupa osnovnih pravila i hardvera. Na toj osnovi gradi se sve složenija mreža sadržaja i funkcija, koja stvara nov način života, nove poslovne modele i definitivno ima uticaj na društvo. Ali, ta mreža nije više toliko otvorena i decentralizovana, već je fragmentisana i pod kontrolom najmoćnijih kompanija današnjice. U fizičkom svetu oduvek je postojao rat za teritorije, resurse i što dalekosežniji uticaj. Isti je slučaj i u virtuelnim.

Još jedna vrednost Interneta, koja je danas pod lupom javnosti, jeste anonimnost. U ranoj fazi svetske mreže stvari su se bazirale na poverenju. Pioniri Interneta pretpostavljali su da će ljudi iza pseudonima uvek biti fini. Čak su i rani hakeri izvodili samo bezopasne napade, što i nije čudno jer tamo tada i nije bilo vrednih stvari.

Onda su došle inovacije, ideje i eksperimenti. Novi načini za povezivanje ljudi, konzumaciju, stvaranje i deljenje sadržaja, kao i mnogo toga drugog stvorilo je veće interesovanje za Internet, koji je postao ne samo najveći, najperspektivniji biznis budućnosti, već i informaciono-komunikacioni stub društva bez kojeg se više ne može. A pošto je on sada toliko esencijalan za našu civilizaciju, jasno je da će svako želeti da kreira svoju verziju Interneta, i to u skladu sa svojim idejama i interesima.

Kao takav, on je najpre opasan po autoritarne režime. Pristup u državama kao što su Kina ili Severna Koreja prilično je osakaćen. Nedavno su, tokom WikiLeaks afere, zapadne demokratije pokazale da ni tamošnji vlastodršci nisu baš iskreni kada je ideal transparentnosti u pitanju.

Korisnici Interneta u diktatorskim zemljama, dakle, gledaju verziju Interneta koja se bitno razlikuje od naše. Međutim, postavlja se pitanje postoji li „naš” Internet. Dok tamo vladajući sloj cenzuriše svetsku mrežu, ovde privatne kompanije odlučuju kako će izgledati naše iskustvo na Internetu.

Nekada je svetska mreža bila jedna te ista. Danas ukućani koji dele isti računar mogu da gledaju sasvim drugačiji sadržaj u zavisnosti od ličnih interesovanja, i to bez aktivnog izbora. Na Zapadu, gde je online marketing razvijeniji, ovo još više više dolazi do izražaja. Internet biva krojen u skladu sa nečijim interesovanjima koja se baziraju na privatnim podacima, a koje kompanije poput Facebooka ili Googlea skupljaju na svaki mogući način.

To je tek početak. Google već neko vreme eksperimentiše sa personalizovanim rezultatima pretrage koji ne prikazuju isti sadržaj svakom korisnuku. Umesto da predlaže samostalno, Google će, ako projekti poput Google Plusa urode plodom, to nadalje raditi uz pomoć vaših prijatelja.

To, naravno, nije samo po sebi negativno. I u „stvarnom” životu mi biramo koje ćemo sadržaje da konzumiramo i s kim ćemo provoditi vreme. Ako na Internetu gledamo reklame koje nas zanimaju i dobijamo rezultate pretrage na osnovu našeg senzibiliteta i društvenih veza, to je sasvim u redu.

Međutim, problem je mnogo dublji. Na stranu etičko pitanje o privatnosti skupljenih podataka i trgovini njima, kompanije poput Applea, Googlea, Amazona ili Facebooka žele da izdele Internet, da svako svoju „web teritoriju” ogradi sopstvenim tehnologijama i proizvodima. To je, naravno, sastavni deo biznisa, ali je Internet isto tako i „javno dobro”, pa su standardizacija i istovetnost pristupa za sve korisnke veoma važni.

Google je zato već neko vreme pod istragom Federalne trgovinske komisije, koja proverava navode da ovaj džin manuelno prekraja rezultate pretraga korisnika u korist svojih proizvoda, ali i povezanih partnera.

Appleova fragmentacija još je eksplicitnija. Adobeov Flash je već duže vreme važan standard na Internetu, bez kojeg je funkcionisanje mnogih sajtova trenutno nemoguće. Ipak, ta tehnologija ne uklapa se u Appleovu viziju Interneta. Ta kompanija stvara za svoje korisnike sopstveni ekosistem, čije je iskustvo na Internetu drugačije od onog koje imaju Android korisnici.

Naravno, dobro je da izbor postoji. Bitno je samo da najveći igrači ne zloupotrebljavaju svoj položaj, ali je još važnije da korisnici razmišljaju svojom glavom. Internet je, u skladu s tim, najbolje okarakterisati kao sistem sa više centara moći. Dok je protok informacija na nivou infrastrukture decentralizovan, manifestni sloj Interneta skrojile su najmoćnije kompanije koje drže informacioni oligopol.

Sa cloud računarstvom stvari će još više otiću u tom pravcu. Stvaranje i čuvanje sadržaja u „oblaku” deo je budućnosti, ne samo za kompanije već sve više i za korisnike. Mnoge današnje firme postoje maltene samo u „oblaku”. Korisničko iskustvo pri upotrebi Interneta svakako dobija na kvalitetu zahvaljući cloud računarstvu. Ali, to znači da Internet počinje sve više da se fragmentiše, da se grupiše oko velikih oblaka informacija koji drže sve podatke.

Iako je malo verovatno, postaje izvesno da će važno „parče” Interneta jednostavno „uginuti”. Cloud računarstvo je vrlo sigurno, ali je tek na početku razvoja. U teoriji, sada imamo sistem sa kritičnim tačkama, gde nekoliko najvećih kompanija drži više podataka nego milioni drugih internet aktera.

„Oblak” donosi nesumnjive prednosti iako razbija mit o decentralizovanosti, ali nosi i opasnosti. Kada su u aprilu ove godine Amazonovi serveri nakratko prestali da rade, nastala je panika među klijentima (Reddit, Foursquare, Quora...). Kada bi došlo do katastrofalnog kvara, neke firme bi bukvalno prestale da postoje. Istina, malo je verovatno da će se nešto tako desiti a da efekti budu trajni, ali je poenta da je dovoljno da se to dogodi samo jednom.

S druge strane, sa sve bolje organizovanim i moćnijim hakerima stvari postaju ozbiljne. Danas se ovim sredstvima služe i države poput Kine i Amerike, koje aktivno razvijaju tehnologiju za cyber napad. Hakerske grupe o kojima se najviše govori, Anonimous ili LulzSec, rukovode se svojim vrednostima. Manje poznate grupe imaju problematičnije i opasnije vrednosti, a kako se teži ka tome da Internet postane ne samo mreža računara već i mreža „stvari”, opasnost od hakerisanja postaje ozbiljnija.

Za nekih desetak godina i naš frižider će ići na Intenret. Sve se više govori o medicini u „oblaku”, o vezi nečijeg pejsmejkera i baze podataka bolnice. Jedan od izuma trebalo bi da beleži stanje organizma bolesnika, recimo dijabetičara, kako bi se nivo porebnog insulina u pumpi automatski podešavao na optimalan nivo. Zamislite šta bi haker mogao da uradi kada bi ovakav sistem imao sigurnosne rupe.

Zato je sigurnost Interneta prioritet država, ali i ozbiljan biznis, pa najmoćnije sigurnosne kompanije ulažu milione u istraživanja i nalaženje najboljih rešenja za uvećanje stepena zaštite. Kako sistem postaje centralizovaniji, tj. fragmentisaniji, tako je ulog veći i posao ozbiljniji.

Usled takvog razvoja događaja, sve se više diskutuje o još jednoj temeljnoj vrednosti Interneta. Radi se o anonimnosti.

Dovoljno je da pogledate Facebook i da vidite pretnje smrću poznatim ličnostima ili agresivno ponašanje ljudi pod pseudonimima i lažnim imenima. Zato nije ni čudo što Google pokušava da za svoju društvenu mrežu pronađe rešenje kako bi stao na put lažnim online identitetima.

Međutim, oko anonimnosti, kao jednog od osnovnih principa, nastala je čitava net kultura, čiji se pripadnici plaše da Internet ne postane mesto pod kontrolom država i korporacija koje nadgledaju ponašanje korisnika. Opet, od apsolutno anarhičnog do totaliratnog Interneta je dugačak put i sve više izgleda da bi odgovorna upotreba nekog sistema za autorizaciju identiteta doprinela povećanoj sigurnosti.

Nažalost, to nije lako izvodljivo. Jevgenij Kasperski je, na primer, predlagao pronalaženje načina da se korisnici verifikuju da bi pristupali Internetu, na primer na osnovu svojih procesora. U eri umrežavanja svakakvih uređaja to nije lako izvesti. Rešenje nije na vidiku.

Zato je američka Nacionalna naučna fondacija pokrenula projekat za koji je izdvojila 32 miliona dolara. Program Future Internet Infrastructure podeljen je u četiri grupe, sastavljene od brojnih institucija i istraživačkih centara, koji zajedno imaju zadatak da pronađu način da Internet evoluira u pravcu zadržavanja starih vrednosti, ali i uvećanja sigurnosti.

Dakle, ovi istraživači imaju pred sobom neverovatno težak zadatak – moraju da balansiraju između privatnosti i anonimnosti i identifikacije, što može da dovede do nepopularnih rešenja. Dobar primer je pokušaj kompanije Blizzard da natera igrače registrovane na njihov multiplayer sistem Battle.net da koriste prava imena. Kompanija je morala da preinači svoju odluku posle masovnog negativnog odziva.

Internet je mreža koja se stalno menja i izmiče definiciji. Njegov značaj za ljude samo će se uvećavati, a imajući u vidu brzinu njegovog razvoja, izgleda da nemamo još mnogo vremena da odlučimo na kojim će se osnovama i vrednostima on bazirati.

Ivan VESIĆ

 
.rs
Muzika u oblaku
Google kupio Motorola Mobility
Aktuelni trenutak Interneta u Srbiji
Sadašnjost i budućnost Interneta
Šta mislite o ovom tekstu?
Društvene mreže
WWW vodič
Home / Novi brojArhiva • Opšte temeInternetTest driveTest runPD kutakCeDetekaWWW vodič • Svet igara
Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • RedakcijaKontaktSaradnjaOglasiPretplata • Help • English
SKWeb 3.22
Opšte teme
Internet
Test Drive
Test Run
PD kutak
CeDeteka
WWW vodič
Svet igara



Naslovna stranaPrethodni brojeviOpšte informacijeKontaktOglašavanjePomoćInfo in English

Svet kompjutera