GOST KOLUMNISTA<>
062015<><>

Gajo PETROVIĆ

Big in Japan

Rođen i odrastao na Limanu u Novom Sadu. Studirao na FTN-u i tu završio kao asistent. Na Masteru se specijalizovao za data mining i ontologije Semantičkog Weba. Dalje druženje sa naukom nastavio u Japanu.
Japan – centar tehnologije, brzih vozova, robota i Godzile. Nemaju centralno grejanje. Naša predstava o Japanu uglavnom je bazirana na vestima iz tabloidnih novina koje na mesečnoj bazi objave makar jednu nebuloznu priču za koju niko u Japanu nije čuo. Naravno, nismo mi krivi što ne znamo bolje. Japan nije u finansijskom dometu većine domaćih turista, a Shogun: Total War može samo do određene granice da prikaže pravu sliku te egzotične, daleke zemlje. Na primer, pod japanskom hranom zamišljamo morske plodove, najčešće u formi sušija – naši ljudi ga povezuju sa živom ribom i pirinčem, dok iskustvo iz prve ruke kaže da suši receptima dominira piletina.

Pre nekih pola godine, preselio sam se u Japan, zemlju koja stvarno liči na vanzemaljski svet – pogotovo kada je prvo što vidite ogromna količina automobila kojima nedostaje prednji deo, kao da nemaju motor. Bio sam pripremljen, jezik sam znao na dovoljno visokom nivou (makar da ne omašim toalet), a kao mali sam dve godine živeo u Koreji, tako da mi azijatska kultura nije bila potpuno strana.

Počevši od vozova i prodavnica, sve je stvarno nisko, pa su glavobolje postale svakodnevna pojava. Razlog tome je sveopšta arhitekturna prilagođenost malim Japancima, koji ne samo da su niski, već su i mahom sićušni. U masi ovdašnjih ljudi, ja štrčim kao bandera, jer sam sa 193 cm oko 30 cm viši od proseka, a usput sam i jedini belac na univerzitetu. Ovo dovodi do komičnih situacija – nekoliko puta mi se desilo da me osnovci zaustave na ulici, otvore širom usta, upere prst i počnu da uzvikuju „Gaiđin, gaiđin!” (Stranac!). Nažalost, Japanci još manje od nas znaju o ostatku sveta, tako da im je automatska pretpostavka da sam Amerikanac. Čak ni ljudi koji treniraju košarku ili tenis, nisu čuli za Srbiju i žive u nekom ubeđenju da se u Evropi svuda koristi engleski kao maternji jezik. Pritom je veoma interesantno videti koliko se zbune kada vide pisanu ćirilicu, što im izgleda jednako komplikovano kao njihova slova nama.

Stereotipi o njihovoj formalnosti i karakteru takođe su tačni – Japanci su uvek veoma učtivi i izbegavaju bilo kakav vid verbalne konfrontacije. U vožnji su takođe veoma pažljivi, ali nisu talenat, pa kad se zimi zalede ulice, uživim se u ulogu Froggera. Za organizaciju su maksimalno sposobni pa se za izlaske uspešno okupe u dvocifrenim brojevima. Što se mesta za izlazak tiče, ovde skoro da ne postoje klubovi, sem u nekim većim gradovima kao što je Tokijo. Mladi najčešće odlaze u tzv. „pijanke” ili „ždranja”, gde u kratkom vremenskom intervalu (oko 2h) možeš da piješ tj. jedeš neograničeno za paušalnu cenu. Meni se to obično uvek isplati, ali ne vidim kako bi takav biznis model funkcionisao kod nas. Ovde takođe dosta brinu o izuvanju obuće, što mi u osnovi i nije bilo toliko čudno, jer sam i u Srbiji to mehanički radio, ali oni to dovode do nivoa apsurda, pa se čak izuvaju u nekim učionicama, restoranima i kancelarijama. Samim tim dobra je praksa uvek imati čarape stopostotnog integriteta.

Cilj mog dolaska u Japan bio je istraživanje, ali sam se od aprila prebacio na doktorske studije, kada kod njih počinje školska godina, jer zašto bi je započinjali u septembru kao ostatak sveta? Čak imaju i posebne ceremonije za početak školske godine, gde se može videti taj ludi nivo formalizma. Svi studenti su obavezni da budu u uniformama, a ceremonija podseća na vojnu vežbu. Kad god bi dekan ili neki lokalni baja držao govor, proces bi išao tako što bi on ustao, poklonio se redom: profesorima, studentima i najzad zastavama Japana, univerziteta i nečega trećeg što sam ja proglasio za zastavu lokalnog Date klana. Kao i sve ostalo, bilo je savršeno organizovano, do te mere da su imali i osobu koja je bila zadužena za evakuaciju, ukoliko bi se u međuvremenu desio neki veći zemljotres.

Sistem ovde stvarno funkcioniše i svi ga se strogo pridržavaju, što je i glavni razlog njegove uspešnosti. Japan je još uvek društvo papira, a Japanci obožavaju da daju veoma detaljna uputstva za sve živo. Desilo mi se nekoliko puta da, kad sam odlazio da se raspitam za nešto, umesto kratkih odgovora, dobijem nekoliko strana uputstva na papiru. Prosto im nekako nedostaje onaj srpski „zdrav razum”, tj. praktičnost, gde ti neko u par reči kaže sve što treba da znaš. Kulminacija tog iživljavanja bio je trenutak kada sam kupio automatsku pumpu za punjenje mini tankera kerozinom iz buradi (na šta se grejem zimi), i pošto su mi rekli da obavezno pročitam uputstvo, sedeo bih u ledenom stanu pokriven električnim ćebetom i čitao ambalažu. Na kraju se ispostavilo da samo treba da ubacim jedan deo pumpe u bure, drugi u tanker, uključim prekidač i ne drmam ništa kao majmun da se ne bi sve zapalilo. Kao drugi primer, već su mi dva puta vratili neke dokumente zato sam pogrešno napisao da se zovem Gajo Petrović jer, kako me oni ubeđuju, ja se zapravo zovem Petrović Gajo i ta razlika prosto nije prihvatljiva.

Fakultet ovde predstavlja nastavak srednje škole, gde svi imaju nastavu u jasno podeljenih pet termina dnevno (sa sve zvonjenjem između časova), a izgleda da čitav Japan od 12:00 do 13:00 ima period za ručak. Studenti masovno idu na sekcije, tj. sportove, muzičke grupe, volonterske aktivnosti i sl. Ja sam tako krenuo da igram košarku (Easy mode), što je super jer se u okviru univerziteta (koji nema ni fakultet sporta) nalaze teretana, bazen, tereni za fudbal, košarku, tenis i sl, pa čak i mesto za jahanje konja. Žive u luksuzu, a nisu toga ni svesni.

Gajo PETROVIĆ

 
 NOVE TEHNOLOGIJE
Istraživanje svemira

 TRŽIŠTE
Novosti iz AMD-a

 NA LICU MESTA
Konferencija povodom akvizicije Euneta od strane SBB-a
Aigo BS i Dell konferencija
Printec, NCR, VeriFone konferencija
Hacking Prevention Forum 2015
LG konferencija
Digital Day 2015

 KOMPJUTERI I FILM
Jurassic World
Inside Out
Filmovi, ukratko

 SITNA CREVCA
MIDI standard (1)

 VREMENSKA MAŠINA
Nemoguća misija i opsesija Matrixom

 PRST NA ČELO
Hasta la vista, baby

 GOST KOLUMNISTA
Gajo PETROVIĆ
Šta mislite o ovom tekstu?
Home / Novi brojArhiva • Opšte temeInternetTest driveTest runPD kutakCeDetekaWWW vodič • Svet igara
Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • RedakcijaKontaktSaradnjaOglasiPretplata • Help • English
SKWeb 3.22
Opšte teme
Internet
Test Drive
Test Run
PD kutak
CeDeteka
WWW vodič
Svet igara



Naslovna stranaPrethodni brojeviOpšte informacijeKontaktOglašavanjePomoćInfo in English

Svet kompjutera