KoPlayer 1.3
KoPlayer se u radu oslanja na Oracleov VirtualBox, ali on predstavlja integralni deo sistema i korisnik zapravo nije ni svestan njegovog postojanja. Da stvar bude još bolja, instalacija platforme za „manipulaciju” virtuelnim mašinama obavlja se u istom direktorijumu gde je smešten i program i uopšte se ne pojavljuje na spisku instaliranih programa. Pokretanjem emulatora direktno se podiže Android interfejs tako da korisnik ne mora da zna apsolutno ništa o „slikama” sistema, podešavanju opcija virtuelne mašine, deljenju resursa i sličnim začkoljicama. Sigurno se pitate kako ovo utiče na rad emulatora i kako se postiže optimizacija/prilagođavanje programa za rad pod različitim hardverskim okruženjima? Moramo da kažemo da su autori obavili prilično dobar posao i da KoPlayer bez ikakvih intervencija „sa strane” štekće kao podmazan. Program ne zahteva ama baš nikakvo podešavanje (shvatite ovo bukvalno) i jedino se preporučuje aktiviranje hardverske virtuelizacije iz BIOS-a kako bi se dostigle maksimalne performanse. Pored toga, potrebna je još OpenGL 2.0 kompatibilna grafička kartica i na konju ste. Zanimljivo je da emulator radi praktično pod svim aktuelnim verzijama Windowsa, uključujući tu i XP (neophodan je Service Pack 3). Kao što smo rekli, po startovanju emulatora pred korisnikom se pojavljuje klasično, landscape Android okruženje. Na raspolaganju je traka sa prečicama za brzo pokretanje aplikacija, tu su i prepoznatljivi softverski tasteri (Back, Home, Recent), aktivan je i Notification bar... Pod grupom System Tools smešteni su svi softverski resursi kojima emulator raspolaže i tu vidimo da su autori sproveli prilično rigoroznu štednju. Tako je na raspolaganju samo Galerija, program za puštanje muzike, generički File Manager, odnosno Browser za pristupanje online sadržaju. Kroz sekciju Settings pristupa se podešavanju virtuelnog Android uređaja i to se obavlja na identičan način kao na stvarnim uređajima. Primetićete da je uz levu stranu radnog prozora „prišivena” vertikalna paleta alatki sa funkcijama kojima se često pristupa. Odavde možete da (de)aktivirate virtuelnu tastaturu, obavite „čupanje” screenshotova, izvršite rotiranje ekrana, podesite pomenuti deljeni direktorijum, odredite intenzitet zvuka i tako dalje. Dodaćemo da se snimanje sadržaja ekrana obavlja u formatu PNG, dok je izrada video-klipova ograničena na format AVI i ugrađeni kodek. Korisnik, nažalost, ne može da menja rezoluciju snimka, baš kao ni njegov bitrate/framerate i jedino što mu preostaje je da se pouzda u sud autora koji su zaključali pristup radnim parametrima. Rutina je sposobna za pravljenje snimaka kako home ekrana tako i iz igara i to uz mogućnost beleženja zvuka. Čak je dozvoljeno snimati i komentare preko mikrofona. Tokom korišćenja naišli smo na nekoliko problema, od onog da je program odbijao da snima zvuk zajedno sa slikom, preko prekidanja snimanja kada se pozove neka igra, pa sve do nećkanja emulatora da promeni orijentaciju ekrana nakon što je snimanje pokrenuto. I pored toga, KoPlayer u ovom segmentu postiže sasvim solidne rezultate, pogotovo što pokrenuto snimanje ne utiče na performanse. Kvalitet slike je na zadovoljavajućem nivou, jedino smo poželeli veći framerate. Iako u specifikacijama izlaznog fajla piše da je snimanje obavljeno uz beleženje 24 sličice u sekundi, nama se činilo da u konačnom prikazu ipak nedostaje koja sličica. Treba napomenuti i to da ako vam je snimanje akcije iz igara prioritet, pritiskanje Rec obavite tek pošto uđete u samu igru kako biste izbegli nabrojane probleme. Ovako „sa strane”, neupućenom korisniku može da se učini da KoPlayer ima više mana nego vrlina. Možda je bolje da to preformulišemo i kažemo da je utisak da program donosi više ograničavajućih faktora nego što nudi slobode. U praksi je situacija nešto drugačija, pošto KoPlayer briljira i kada je tačnost emulacije u pitanju, ali i kada se performanse stave na prvo mesto. Tada sve navedene „zamke” postaju nevažne, jer veoma brzo shvatite da to što možda ne možete da promenite neke softversko/hardverske parametre i nije toliko bitno kada pred sobom imate pouzdanu „mašinu” koja je bez štucanja u stanju da se izbori sa većinom postavljenih zadataka. Važno je znati da je podržano određivanje upravljačkih tastera, a čak je dozvoljeno priključiti neki gamepad i preko njega preuzeti kontrolu nad dešavanjem na ekranu. Nažalost, ekrani osetljivi na dodir (Windows 8.x/10) trenutno nisu podržani, a autori su sramežljivo nagovestili da bi na ovom polju mogli da očekujemo promene u budućnosti. Vladimir PISODOROV | |||||||||||||
|
Home / Novi broj | Arhiva • Opšte teme | Internet | Test drive | Test run | PD kutak | CeDeteka | WWW vodič • Svet igara Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |