Kompanija Eolith je 1998. godine bila samo na korak od zvezda. Da su imali nešto više sreće, mogli su da budu zapamćeni kao kreatori World of Tanksa, ali... Ako ništa drugo, barem su ostali kreatori njegove arkadne verzije.Zaista, Iron Fortress neodoljivo podseća na praistorijskog WoT rođaka, u kojem se bitke odvijaju na statičnom ekranu, a akcija se prati iz ptičije perspektive (okoliš je destruktabilan). Na svakom nivou cilj je da „poskidate” naznačeni broj neprijatelja i da pri tome odbranite bazu od „guseničara” koji žele da je poharaju. Vreme nije ograničeno, ali se i pored toga sve odvija frenetičnom brzinom, kao da negde žurite. Zbog postavke nivoa, poređenje sa Dyna Blasterom nameće se kao logično, samo što ovde oponentima ne možete da postavljate zamke u vidu granata sa odloženim dejstvom. Umesto toga, na raspolaganju je klasična puca čije performanse mogu da se unaprede. Tu je i štit, boostovanje brzine kretanja i tako dalje. Na početku imate izbor jednog od četiri „vozača” tenka, ali i mogućnost kooperativnog igranja. Nažalost, društvo vam može praviti samo još jedan ljudski igrač. Inače, upravljanje je jednostavno i, sem strelica za usmeravanje „guseničara”, koristite samo još taster za pucanje. Jasno je da je Iron Fortress od većeg uspeha udaljio nedostatak podrške za istovremeno igranje četiri ljudska igrača, ali i nepostojanje versus režima u kojem bi bilo moguće roštiljanje bez učešća tupavog AI-ja, kojem je kvantitet ispred kvaliteta. Vladimir PISODOROV | | |