INTERNET<>
072017<><>

Opasnosti interneta i moralne panike

Plavi Kit

Kako je opskurni fenomen postao strašilo broj jedan

U prethodnom periodu mogli ste da čujete upozorenja kako se na internetu pojavila zlokobna igra Plavi kit (Blue Whale), koja će nam svima zaludeti decu, pa ako zabrinuti roditelj primeti bilo kakvu naznaku da mu se dete igra sa Kitom preko interneta, treba da zove policiju, psihijatre, pedagoge, psihologe i šintere, verovatno pozivom na broj 555-333. Tekstovi su propraćeni uvek jednom te istom slikom urezanog kita ili dečijim crtežima koji su izvučeni ko zna odakle, pa čak i fotografijama preminulih mladih ljudi ili nemilih scena samoubistava koja nisu povezana sa Plavim kitom, ali svakako uznemiruju. Panika se proširila poput divlje vatre, potpirivana našim tabloidnim medijima koji žive od jeftinog senzacionalizma i pisanja o onome o čemu nemaju pojma. Nepoznavanje informatike i psihologije dovelo je do tragikomičnih gluposti koje su „novinari” nesmotreno prenosili. Sveprisutna fraza koja poručuje čitaocima da je urezana slika kita na ruci deteta znak za uzbunu, govori vam koliko u praćenju cele priče zdrav razum nije igrao ulogu.

Dok istina navuče cipele...

Početak cele priče o stotinak samoubistava tinejdžera u periodu od godinu dana u Rusiji, verovatno se može naći u članku nezavisnog, opozicionog i istraživačkog lista „Novaya Gazeta”. Članak je dobio brojne kritike i po mišljenju velikog broja stručnjaka, krajnje je tendenciozan i faličan, dok je autorka teksta poznata pod nadimkom klikuchka zbog sklonosti ka clickbait novinarstvu. Na to se nadovezala priča o samoubistvu momka iz Kazahstana (čiji srodnici demantuju bilo kakvu povezanost sa internet igrama) i gonzo reportaža ruske novinarke vezane za „Slobodnu Evropu”, koja se navodno lično upustila u igranje Plavog kita. Sam tekst je loš, anegdotalno napisan i nije podložan proveri. Zanimljivo je da, iako su izvor cele priče bili članci iz „proevropskih” medija koje bi lokalni teoretičari zavere obično otpisali kao NVO orkestrirano blaćenje ruskog društva, ovaj put su se konspiratolozi uhvatili tih navoda i zaključili da je u pitanju „zavera ukrajinskih fašista koji žele da otruju i zatru rusku omladinu”.

Priča je poprimila internacionalne razmere kada su članci o tada opskurnom fenomenu, puni dezinformacija i klimavih veza sa lokalnim slučajevima, izazvali paniku u Italiji i Bugarskoj. Evropska organizacija Safer Internet Centre je izdala saopštenje da se javnost čuva panike koju novinari nesavesno šire, a neki lokalni stručnjaci su uspešno demantovali takve tvrdnje, kao, recimo Paolo Atavisimo (Attavissimo), koji je izjavio da je cela priča mit koji su opasno preuveličali senzacionalistički novinari.

Moralna panika je eskalirala i bila katapultirana na globalni spotlight kada su se slični navodi našli u britanskim tabloidima, jer Britanci očigledno vole hladan rat (za razliku od piva koje piju mlako). Cela priča se efektom grudve snega obogatila dezinformacijama, pošto je reč prvenstveno o fenomenu vezanom za Rusiju i centralnu Aziju, a britanski mediji ništa više ne vole od toga da pišu o stvarima o kojima nemaju podataka ako to prikazuje zemlje van zone zapadne demokratije u izrazito negativnom svetlu (case in point panika oko Sesame Credits sistema (SK 10/2016) o kojoj smo pisali). Tako smo dobili i biser novinarstva u vidu intervjua sa navodnim tvorcem Plavog kita, koji je u Rusiji uhapšen i kasnije pušten. Iako ni sad ne možemo znati zašto je taj mladić hapšen i pušten, tom intervjuu on izjavljuje da je kreirao Plavog kita kako bi očistio društvo od „biološkog otpada”, što bi u svakom slučaju bila poprilično glupa izjava za nekog kome treba da se sudi i krajnje nelogična jer je pušten na slobodu nakon što je intervju rađen u zatvoru poslužio kao priznanje krivice.

Veliki broj kvazi novinara iz domaćih medija samo je nekritički preuzelo gomilu dezinformacija od svojih jednako nesposobnih ostrvskih kolega. Neki od njih su u naletu žurnalističke odvažnosti otišli korak dalje i odlučili da celu priču spinuju u anti-gejming pravcu, pa se u ponekim tekstovima Plavi kit iz naslova relegira na fusnotu, dok se trabunja o opasnostima igara uopšte, a kao parametre za zabrinjavajuće ponašanje navode neke karakteristike koje ispoljava većina mladih igrača, pa i većina tinejdžera koji ne igraju igre i koji sa specifičnom pretnjom Plavi kit nisu nužno povezani.

Igra?

Posle seciranja paranoje i dezinformacija, dolazi na red da vam objasnimo šta ovaj fenomen u stvari jeste. Da ne bude zabune, Blue Whale ne treba mešati sa Great Whale Road igrom, da španski studio ne bi izašao na loš glas. Igra se nije proslavila, ali nije ni izazivala samoubistva. Takođe, ne treba ga brkati ni sa numerom „Plavi slon”, kojoj bi hejteri svakako pripisali takve osobine.

Prvenstveno, zabijajući kolac istine u srce magle koju mediji prodaju, treba naglasiti da Plavi kit nije nikakva „kompjuterska igrica” ili, ispravnije, igra. Plavi kit nije softver, aplikacija koja se instalira ili internet servis poput online igara, već označava internet igru u smislu forumske igre, tako da vest o tome kako je devojčica instalirala igru na telefon svoje majke, morate uzeti sa dosta rezervom, jer sve implicira na to da je u pitanju lažna informacija bazirana na nepouzdanom svedočenju osobe čije je postojanje upitno. Igra je dobila ime po fenomenu nasukanih kitova, za koji neki biolozi tvrde da je posledica suicidalnih tendencija.

U biti, Plavi kit navodno funkcioniše tako što na nekoj društvenoj mreži organizator igre (nazivan administrator) nalazi igrače i putem tog internet servisa daje im zadatke ličnim porukama, porukama u grupama ili na forumima. Često stavljamo ogradu „navodno”, jer je svaki deo ove priče toliko krcat dezinformacijama da je teško utvrditi tačne detalje, a mnogo lakše pobiti neistine. Navodno, sve je počelo na ruskoj društvenoj mreži Vkontakte u grupi F57 (šifrovano ime za grupu posvećenu samoubistvu), da bi se nastavio u drugim zemljama na lokalnim društvenim mrežama, forumima i vazda nezaobilaznom Facebooku. Implikacije Facebooka ćemo razmatrati drugom prilikom kad stručnjaci determinišu konačnu istinu o obimu i karakteristikama Blue Whale igre, pošto su već ozloglašeni po tome da ne suzbijaju opasni sadržaj. Igra se, navodno, odvija tako što organizator kontaktira neku osobu, pita je da li bi želela da se igra, govoreći joj da mora da ispunjava sve što joj se zada i da će se na kraju ubiti. Postoje dve hipoteze u medijima, jedna je da su „administratori” predatori koji emotivno manipulišu ranjivom decom, a druga da oni prihvataju te uloge na skupovima istomišljenika, u grupama na društvenim mrežama i forumima posvećenih perspektivnim samoubicama. Potom im 50 dana administrator šalje razne zadatke, od banalnih do samopovređivanja, tražeći fotografije kao dokaz ispunjenja zadatka da bi im na kraju naložio da se ubiju kako bi „prešli igricu”. Navodno su prisutne i pretnje da oni (ko ti oni, niko precizno ne navodi) znaju sve podatke o učesniku i da će mu pomoći da se ubije ukoliko bude oklevao, što se donekle kosi sa tezom o dobrovoljnom pristupu, koja se nalazi u tim medijskim reportažama.

Samoubistva?

Mediji iz različitih zemalja često pominju brojku od preko sto samoubistava mladih u Rusiji, koja su posledica Plavog kita, i pritom svako samoubistvo tinejdžera u matičnoj zemlji pripisuju igranju Plavog kita, sve dok se ne dokaže suprotno, a nekada pišu i u konspirativnom tonu koji blati lokalnu vlast. U stvari, nijedno samoubistvo nije konkretnim dokazima povezano sa fenomenom Plavi kit, što su organi reda Rusije i većeg broja drugih zemalja više puta izjavili. Broj u stvari predstavlja ukupan broj samoubistava mladih, koji je, nažalost, uobičajen. Medijskim spinom ovaj broj kasnije biva predstavljen kao body count Plavog kita. Stručnjaci uglavnom smatraju da je u pitanju urbana legenda ili medijska prevara i da fenomen Plavi kit ne postoji. Drugo mišljene glasi da igra kao takva nikad nije postojala u opasnom obliku, kako mediji predstavljaju, već da je s vremenom postala neka vrsta memea, vrsta interne šale na ruskim društvenim mrežama, od koje su mediji napravili bauka. Na kraju, postoji grupa istaknutih stručnjaka koji se bave temama interneta, psihologije i samoubistava, koja smatra da Plavi kit kao takav nije postojao, ali da je medijska pomama izazvala copycat efekat, pa anksiozni tinejdžeri pokušavaju da privuku pažnju okoline urezujući kitove na telo, koristeći sveopštu atmosferu straha. Povrede i pokušaji samoubistava povezani sa copycat fenomenom Plavog kita, posebno su rašireni u Brazilu, a vlasti tvrde da organizovane igre nema. Copycat efekat, kao i panika u javnosti izazvana medijskim senzacionalizmom, sa psihološke strane gledišta ima smisla. Samoubistva tinejdžera su veoma ozbiljan i kompleksan problem. Lakše je racionalizovati takav događaj sublimiranjem svih uzroka i faktora u igru Plavi kit. Samim tinejdžerima je lakše da trenutno stanje javnog mnjenja iskoriste kao krik za pomoć i skrenu pažnju na svoje probleme ili kao mehanizam skrivanja stvarnih mentalnih teškoća. Roditelji teško mogu da prihvate da dete kome su pružili sve što su mogli želi da se ubije, te posežu za obrazloženjem u vidu kabale manijaka koji vrebaju sa interneta, umesto da se suoče sa stvarnim razlozima detetove težnje samoubistvu. Čak i da igra postoji, što i dalje ne možemo da tvrdimo, korelacija ne znači uzročnost (cum hoc ergo propter hoc). Osobe koje ne kontempliraju samoubistvo ne bi učestvovale u igri koja izgleda kao grupa podrške potencijalnim samoubicama, a ni argumentacija o pretnji nevidljivog kolektiva nije baš najsjajnija, tako da se može reći da čak i u najgorem, malo verovatnom slučaju, pravi uzrok nije Plavi kit, već splet problema koji muče mlade, ali priča o tome ne prodaje novine i ne diže Nilsenov rejting. Za kraj treba dodati da se mogu čuti mišljenja koja dovode copycat teoriju do logičkog kraja i tvrde da je medijska moralna panika inspirisala neke antisocijalno nastrojene pojedince da zaista kreiraju real deal Blue Whale igru. To da su mediji neodgovornim hajpovanjem nepostojeće zlokobne organizacije koja izaziva samoubistva podstakli stvaranje prave zlokobne organizacije rešene da širi suicid, krajnje je ironično. Bilo bi smešno da nije tužno, ali, opet, ni ovo mišljenje nije potkrepljeno konkretnim dokazima, pa roditelji mogu odahnuti dok se ne pojave stvarne indikacije da se ovako nešto događa.

Šta da se radi

Internet je instant vestima i 24/7 novinskim ciklusom znatno degradirao standarde medija i, pritisnuti potražnjom, oni prepisuju redove bez detaljne provere, da ne pominjemo neetičke senzacionaliste koji idu korak dalje. Od opravdane kritike medija koji, pored elementarnog nepoznavanja materije, šire strah, iz cele gungule može izaći nešto dobro – roditelji treba da se uključe u razumevanje internet navika svoje dece. Takođe, pošto je podsticanje na samoubistvo krivično delo, osećamo se obaveznim da vam kažemo da biste morali da prijavite policiji svakog ko organizuje slične online aktivnosti. Nadamo se da ste sada bolje upoznati sa problemom i bolje opremljeni da prepoznate ovakve opasnosti.

Srđan BRDAR

 
Tehnologija Blockchain
Sporovi oko slobodnog interneta
Bezbednost
Opasnosti interneta i moralne panike
Šta mislite o ovom tekstu?
WWW vodič
Home / Novi brojArhiva • Opšte temeInternetTest driveTest runPD kutakCeDetekaWWW vodič • Svet igara
Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • RedakcijaKontaktSaradnjaOglasiPretplata • Help • English
SKWeb 3.22
Opšte teme
Internet
Test Drive
Test Run
PD kutak
CeDeteka
WWW vodič
Svet igara



Naslovna stranaPrethodni brojeviOpšte informacijeKontaktOglašavanjePomoćInfo in English

Svet kompjutera