Re: Da li su vas igre smorile?
Sa godinama mi postaje jasnije zašto volim retro gaming i zašto više ne mogu da igram Next-Gen AAA naslove. Uzmem originalni Sonic The Hedgehog kertridž, ubacim u vremešnu a i dalje omiljenu Sega Mega Drive 2 konzolu i ima Bog da me vidim. Odigram 15 minuta, zabavim se malo i vozdra (sem ako baš ne nameračim da pređem a i za to ne treba više od sat vremena). Na EGS-u Sonic Mania, pređem dvije zone sačuvam pogres i to je to. Mjesec dana ne igram pa se vratim. A ne, započinjem nešto visokobudzetno, novo, mainstream. Za 15 minuta ne mogu da pređem ni tutorijal, pa svi oni sinematici i introi, nemam vremena da sve to gledam, pa opet tutorijali pritisni y,x,+,z da uradiš ovo, nadogradi te i te skill-ove da bi mogao to i to... Nakon mjesec dana vratim se ja ponovo kad ono ama baš nikakve predstave nemam šta se dešava i o čemu se radi... Niti želim da znam, niti me interesuje.
E tu prvo na scenu stupiše momci sa Indie scene. Darovaše nam gomilu odličnih Indie igara počeviši od Super Meat Boy-a, Braid-a, Limbo-a i gomile. Kada su legendarne stare kompanije (Sega, Nintendo, Capcom, Konami, SNK i druge) skontale šta se dešava na indie sceni i u kom grmu leži zec brže bolje su počele trend masovnog štancanja nastavaka, remastera, rimejkova i kolekcija starih legendi da čak i iz perspektive moje demografije (generacije rođene prije ratova devedesetih) nikada igre nisu bile dostupnije i nikada nije bila veća i bolja ponuda u istoriji.
|