Citat:
buraz kaže:
Ja ovo zovem Netflix sindrom. Dok odlucis sta ces da gledas, prodje sat vremena a i volja za filmom. Tako je i sa igrama.
|
Jeste, problem je viška izbora, kao i nas, koji bismo po svaku cenu da napravimo "pravi" izbor. Ali moraš u nekom momentu da ga presečeš. I ja imam isti problem.
Termin u psihologiji je zapravo prilično poznat - negde se provlači kao
decision fatigue, negde kao
paralasys by analasys...
Citat:
Aibo kaže:
Trenutno mi se npr. igra svašta.
|
Hoće to, naročito nakon što spališ grafičku
@ontopic
Matorimo mi, definivno. Ima nešto u tome kada stvari probaš prvi put (i nisu u pitanju samo igre), mozak sigurno ispušta više dopamina i serotonina nego kad kroz isto prođeš stoti put. A što si stariji, tih novih momenata je sve manje.
Takođe, mislim da se gaming industrija oformila u odnosu na rane godine, žanrovi su dobrano izdefinisani i manje je ground-breaking inovacija. Eventualno se radi spajanje žanrova - npr. akcione igre sve češće imaju RPG elemente. Uostalom, slično je kao i sa rock 'n' roll-om - 60ih i 70ih je bio taj bum, pa se 90ih radilo spajanje žanrova (sa rap-om, reggae-om itd.) i sad se manje-više svodi na recikliranje... sem ako ne zakopaš malo po underground bendovima.
@Reborn
Moj savet ti je da ne pokušavaš da forsiraš isti doživljaj kao pre deceniju kada te je to "radilo". Naročito da tražiš to nešto u AAA igrama. Prati malo i indie / AA scenu, isprobavaj igre i zakačićeš nešto sigurno. A kada ubodeš pravu stvar, to se oseti lako - igra će da te vuče, bez da je osećaš kao obavezu ili da ti se javlja žal za prošlim vremenom.