Sigurnosne mere u automobilima su među proizvođačima gotovo stvar prestiža i svaka kompanija nastoji da njihov novi model ponese pridev „najsigurniji” Naravno, napraviti bezbedan automobil uopšte nije jednostavno. Nakon što dizajneri i inženjeri konstruišu prototip novog automobila i u njega se ugrade predviđeni sigurnosni sistemi, neko treba da testira kako sve to zajedno funkcioniše. Tada se gomila automobila sudara sa statičnim i pokretnim preprekama, a nakon sudara se kontroliše šta je ostalo od automobila i od test-lutki (engl. crash test dummies) koje trpe povrede umesto putnika. Najveći problem pri testiranju sigurnosti nekog automobila predstavlja vreme potrebno za izvođenje testova. Sjuriti automobil u zid lakši je deo posla, ono što dolazi kasnije oduzima ogromne količine vremena. Nakon sudara vrši se analiza svih sakupljenih podataka i, u skladu sa tim podacima, modifikacija sledećeg automobila i test-lutaka tj. njihova priprema za novi sudar koji će dati nove podatke o uspešnosti izvršenih modifikacija. Zvuči lako, ali rastaviti slupani automobil i otkriti koliko je koji deo pretrpeo oštećenja prilično je komplikovano i traje satima – uigrani timovi za testiranje mogu dnevno (za osamnaest sati) da izvedu samo tri testa.
Skoro samo po sebi se nameće pitanje: „Zašto se sudari ne simuliraju kompjuterski?” Do sada su zbog slabog hardvera i nedovoljno razvijenog softvera kompjuterski sudari bili ili nemogući ili su trajali duže nego pravi i to uz još veću cenu. Među evropskim proizvođačima sve je veća potražnja za „NECovim” SX-4 superračunarima, tako su ih do sada nabavili Mercedes, Porsche, Volvo i Volkswagen. „NECov” kompjuter je specijalizovan za simulaciju sudara, velik kao omanji ormar, SX-4 sadrži 16 procesora (proširivo do 512) i 16 Gb RAM-a! Naravno njegove performanse od dva gigaflopsa (dve milijarde računskih operacija u sekundi) imaju svoju cenu – 750000 DEM. Pre nego što slupate automobil – morate da ga napravite. Isto je i sa kompjuterskim sudarima – prvo morate da strpate automobil u kompjuter. To se vrši ubacivanjem podataka dobijenih testiranjem svakog pojedinog dela u automobilu od bloka motora do volana. Takav automobil možete „slupati” pritiskom na taster, a nakon sudara možete za samo nekoliko minuta izvršiti sve potrebne modifikacije i „slupati” ga još jednom. Na kompjuterski slupanom automobilu mnogo se brže i preciznije mogu utvrditi posledice sudara, kao što je moguće i posmatrati deformaciju bilo kog od unutrašnjih delova automobila u toku sudara, u realnom vremenu. Na ovaj način se u toku jednog dana može izvršiti na desetine testova, a za to vreme mehaničari i ostali članovi tehničke ekipe uopšte nisu potrebni. Slično je i sa test-lutkama, tako se sada mogu praviti komplikovaniji kompjuterski modeli lutaka koji će vernije simulirati ljude. Otklonjena je i ograničenost lutki koju je do sada nametala njihova nepokretljivost. Moguće je testirati reakciju lutke koja izvršava neki pokret u trenuku sudara, npr. ako je suvozač pre sudara imao prekrštene noge i uoči sudara pokušao da promeni položaj ili kako će se osoba kretati ako mu air-bag oteža dovod kiseonika. Kompjuteri svakoga dana sve više prodiru u najrazličitije oblasti ljudske delatnosti. Iako verovatno još dugo neće u potpunosti zameniti testove sa realnim automobilima, sigurno će omogućiti konstruktorima da brže i jednostavnije naprave mnogo bezbedniji automobil. Dragan KOSOVAC | | 



|