![]() | ![]() |
![]() |
| ![]() |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
AMD Ryzen R7 1800X, Gigabyte Aorus GA-AX370-Gaming 5, MSI X370 XPower Gaming Titanium, Asus Prime B350-Plus
Decenijska dominacija Intelovih procesora dovela je do učmalosti na tržištu i stagniranja performansi kakva ranije nije zabeležena. Već godinama su nove generacije procesora zanemarivo brže od prethodnih i tome se nije nazirao kraj, dok su se Intelovi menadžeri zadovoljno smeškali i punili džepove kao nikada ranije. Konačno, tome je došao kraj. Posrnuli AMD napokon je uspeo da Intelu zada udarac koji je mnogo teži od obične packe. Dugo najavljivana i predugo iščekivana Zen arhitektura ugledala je svetlost dana i definitivno prekinula eru monotonije koja je donedavno trajala. Najpre ćemo ukratko o tehnikalijama, a onda i o performansama. Ryzen
Izrađen je u 14-nanometarskom FinFET procesu i zauzima površinu od 192 kvadratna milimetra, u koju je smešteno 4,8 milijardi tranzistora. Najjaču, R7 seriju, čine tri modela koji se razlikuju samo u vrednosti radnog takta, a koji su sastavljeni od osam fizičkih jezgara koja koriste SMT (Simultaneous Multithreading) tehnologiju paralelnog procesiranja, odnosno ekvivalent Intelovom Hyper-Threadingu. Tih osam jezgara raspoređeno je u grupe od po četiri, od kojih svaka čini jedan CCX (Core Complex). Keš memorija raspoređena je na pojedinačna jezgra (L2) i zajednički (L3) keš. Svako jezgro raspolaže sa sopstvenih 512 kilobajta, a svaka od CCX grupa sa deljenih osam megabajta ove memorije. To u matematičkom zbiru daje čak 20 megabajta ukupne keš memorije, ali se ona ipak ne može prosto sabirati, jer svaka od dve CCX grupe može da koristi samo sopstveni keš, odnosno, deset megabajta kombinovanog L2 i L3 keša. Od detalja nove arhitekture koji su vrlo bitni i među najzaslužnijima za odlične performanse jeste deo procesora koji predviđa grananje kôda koji se izvršava – prediktor, a koji raspolaže određenim stepenom nečega što bi se moglo nazvati veštačkom inteligencijom, odnosno mašinskim učenjem. Na osnovu analize izvršavanja zadataka i ostvarene brzine, procesor „uči” na sopstvenim greškama i u situacijama koje se često ponavljaju i slične su, uspeva da svaki naredni put efikasnije izvrši zadatak. Na taj način uspeva da bude za preko 50 odsto efikasniji u odnosu na prethodnu generaciju AMD procesora, kada se mere sirove IPC (Instructions per Clock) performanse, odnosno, na istom taktu ostvaruje za toliko više performanse po jezgru. Direktno vezan za uspešnost predviđanja grananja kôda je XFR (Extended frequency range) sistem, koji uz pomoć više stotina senzora integrisanih u procesor određuje trenutnu vrednost radnog takta svakog jezgra ponaosob. Uprkos deklarisanoj Turbo vrednosti, XFR neretko zna da je premaši kada se ukaže potreba za time. Da bi u tome bio uspešan i izvukao maksimum iz svakog jezgra, XFR posao obavlja uz asistenciju SenseMI sistema za nadzor radnih parametara. U zavisnosti od trenutne temperature i radnog napona procesora, ovaj sistem će dozvoliti ili uskratiti postavljanje vrednosti radnog takta na više od propisanih. Takođe, deklarisanih 95 vati TDP vrednosti lako mogu da budu prevaziđene ako su ispunjeni navedeni uslovi, tako da će od kvaliteta hlađenja direktno zavisiti i radni takt procesora. Zbog toga se dva najjača modela isporučuju bez fabričkog hladnjaka, kako bi budući vlasnici bili podstaknuti da ulože u kvalitetan rashladni sistem i istovremeno u superiornije performanse. O performansama će biti reči nešto kasnije, jer je sada red da predstavimo platformu koja će biti pratilac Ryzena. AM4 (aka socket 1331) Za razliku od Intela, koji je prečesto i vrlo bezobrazno menjao procesorska podnožja sa gotovo svakom narednom generacijom procesora, AMD je vodio računa o kompatibilnosti različitih generacija. Ipak, potpuno nova arhitektura zahtevala je i nov čipset i procesorsko podnožje. Nažalost, čak ni kompatibilnost sa ranijim kulerima nije zadržana na novoj AM4 platformi, već će budući vlasnici morati da se snalaze sa aftermarket sistemima za kačenje postojećih ili kupovinu novih rashladnih sistema. Novo procesorsko podnožje prati pet verzija čipseta, od kojih su tri namenjena desktop platformi. X370 je najmoćniji, sledi ga B350, a najslabiji je A320. Ubeđeni smo da su oznake namerno odabrane tako da liče na Intelove, ali da su brojčano veće kako bi nedovoljno informisane navele da pomisle kako se radi o superiornijim čipsetima. Nažalost, to nije ni blizu istini. Za razliku od odličnih Intelovih Z170/Z270 čipseta, AM4 ekipa deluje vrlo neubedljivo. Pre svega, nijedan čipset nema podršku za PCI-E 3.0 magistralu, već koristi stariju, PCI-E 2.0. Pritom, najjača verzija, X370, raspolaže sa svega osam linija za povezivanje sa drugim uređajima, a B350 i A320 raspolažu tek sa šest, odnosno četiri. Tako mali broj PCI-E linija, i to još starijeg standarda, nudi višestruko manje mogućnosti u odnosu na Intel, koji se baškari mogućnostima za povezivanje sa svime što korisniku može da padne na pamet. Situaciju donekle vadi procesor koji raspolaže sa 24 PCI-E linije (barem R7 modeli), ovoga puta izvedene kako treba, odnosno po 3.0 specifikaciji. Od te 24 linije, 16 je zaduženo za komunikaciju sa grafičkom karticom (ili dve), četiri su rezervisane za komunikaciju sa čipsetom, dok preostale četiri kontrolišu dva USB 3.0 porta, jedan M.2 slot i dva SATA porta. Jasno je da M.2 port može da računa na punu brzinu samo ako se ne koriste USB i SATA portovi – u suprotnom mu je brzina ograničena na x2 vrednosti. Čipseti se međusobno razlikuju po broju PCI-E linija, što direktno utiče i na broj konektora za dodatne uređaje. Pored toga, najjača verzija raspolaže OC mogućnostima i SLI/Crossfire podrškom, dok je srednja klasa uskraćena samo za SLI podršku, a najslabija ne podržava ni overklok, niti konfiguracije sa više grafičkih kartica. Pogledajmo kako izgleda implementacija ovih čipseta u praksi. Gigabyte Aorus GA-AX370-Gaming 5
Iako malobrojna, ova serija nema čega da se postidi u nadmetanju za najkvalitetniju AM4 platformu, a ni zahtevnijim korisnicima od prosečnih igrača neće nedostajati opcija. Naponsku sekciju čini deset faza i prekrivena je hladnjacima koji ne deluju naročito masivno, ali su svakako na visini zadatka i svoju funkciju u potpunosti ispunjavaju. Elektromagnetno izolovani i mehanički ojačani memorijski i PEG slotovi pune dužine postali su standard na boljim Gigabyte pločama, pa su primenjeni i ovoga puta. Čak je i treći PEG slot, koji verovatno nikada neće videti neku Radeon karticu, oklopljen. Za razliku od konkurencije, konstruktori Aorus modela istrajavaju u mišljenju da je svaki standard za povezivanje skladišnih uređaja jednako važan, pa ni ovoga puta nisu izostavili jedan U.2 i dva SATA Express konektora. Upotrebna vrednost ovakvog rešenja je upitna, a i to je jedan od detalja koji baš ne pripadaju gejmerskoj ploči, ali će takvu svestranost i čak osam SATA portova možda ceniti neke druge kategorije zahtevnih korisnika. Ipak, glavni detalj, kada su skladišni uređaji u pitanju, nije baš sjajno rešen. Reč je o položaju M.2 slota, koji se nalazi tik ispod prvog PEG slota, što će neminovno dovesti do suvišnog zagrevanja SSD uređaja. Teško da postoji gore mesto za smeštanje M.2 uređaja od ovoga, a kako ploča ne raspolaže drugim M.2 slotom, korisnik nema baš nikakvog izbora. Drugi detalj koji nije čest gost gejmerskih modela ploča je mrežno rešenje, koje je kod Aorus modela dvostruko. Jedan od kontrolera je Intelov, dok je drugi najnovija iteracija Killer kontrolera sa oznakom E2500. Dok se mnogi spore oko toga kom se carstvu privoleti, Gigabyte je taj izbor ostavio krajnjem korisniku. Nažalost, teaming opcija ne postoji, tako da pun kapacitet dvostrukog mrežnog rešenja neće moći da bude ostvaren u potpunosti. Pritom, Intelovo rešenje pripada nešto starijoj generaciji pod oznakom I211. Zvučni sistem sastoji se od dva Realtekova čipa ALC1220, potpomognutih Nichicon audio-kondenzatorima i pozlaćenim konektorima. Ovakvo rešenje sve češće viđamo kod gejmerskih modela ploča, jer je, po svoj prilici, jednostavnije podesiti različitu impedansu za prednji i zadnji zvučni panel, od kojih će svaki kontrolisati jedan zvučni procesor, nego se baktati sa prekidačima pretpojačanja i izmenjivim namenskim pojačalima. Za zahtevnije korisnike, tu su i dva DAC-UP USB porta sa pozlaćenim konektorima i posebnom filtracijom signala i kontrolom napona, kako bi eksternom pojačalu bio isporučen savršeno čist signal. Overklok sekcija solidno je opremljena i raspolaže svim neophodnim tasterima i prekidačima za uobičajeno čačkanje i promenu radnog takta. Takođe, statusni LED displej nije izostao, kao ni svetlosna indikacija koja nedvosmisleno ukazuje na neke od najčešćih problema vezanih za procesor, grafiku, memoriju ili boot uređaj. Za uspešan overklok neophodno je i dobro hlađenje, a konektora za ventilatore svakako neće manjkati, jer ovaj model raspolaže sa čak osam njih, od kojih dva mogu da isporuče struju jačine dva ampera i tako direktno kontrolišu jače modele vodenih pumpi. Na detaljima u kojima ne uživamo, kada je reč o Aorus seriji, nije se štedelo, jer poprilično utiču na cenu ovih modela, ali su, po svoj prilici, njen zaštitni znak. Izuzetno složen sistem LED osvetljenja sa mogućnošću odabira jedne od 16,8 miliona nijansi, znatno više režima rada od konkurencije i individualno kontrolisanim delovima ploče, kome je dodata i podrška za RGBW LED trake (u odnosu na standardne RGB koje koriste drugi proizvođači), i ovoga puta postaraće se da korisniku pruži pravi vašarski ugođaj. MSI X370 XPower Gaming Titanium
Srećom, na esencijalnim komponentama nije se štedelo. Naponska sekcija izvedena je u deset faza, što je više nego dovoljno za svakodnevni maksimum overkloka svakog primerka podržanih procesora. Čak je i napajanje procesora izvedeno dvojno, uz kombinaciju četvoropinskog i osmopinskog konektora. Ovo je svakako preterano, ali govori o mogućnostima ploče i potencijalu da se upotrebi i za obaranje brzinskih rekorda uz pomoć hlađenja tečnim azotom. Slotove za proširenje čine tri PCI-E slota pune dužine i tri PCI-E x1 slota. PEG slotovi su elektromagnetno izolovani i mehanički ojačani kako bi bolje učvrstili masivne grafičke kartice. Isti oklop primetan je i na DIMM slotovima, ali u ovom slučaju mehaničko ojačanje nema svrhe, jer ne postoje RAM moduli koji su toliko teški da ih ni obična plastika ne može zadržati u mestu. Otklanjanje potencijalnih interferencija može da ima praktičnu svrhu u nekim situacijama. Povezivanje skladišnih uređaja omogućeno je putem šest SATA konektora, kao i jednog U.2 i dva M.2 konektora. SATA Express konektori su izostavljeni, ali sumnjamo da će ikome nedostajati. Nažalost, M.2 uređaje nije moguće povezati u RAID niz kao na Intelovoj platformi, jer drugi M.2 slot kontroliše čipset, te on koristi PCI-E 2.0 magistralu za komunikaciju sa ostatkom sistema. Pozicije M.2 slotova nisu baš sjajno određene. Prvi (brži) slot je, kao i kod Aorus modela, postavljen neposredno ispod prvog PEG slota, te instaliranom uređaju ne gine dodatno zagrevanje. Makar raspolaže metalnim hladnjakom koji bi trebalo da ublaži posledice nepovoljnog položaja. Drugi slot se nalazi ispod drugog PEG slota i, sem ako se ne koriste dve grafičke kartice, instalirani M.2 uređaj neće imati problema sa dodatnim zagrevanjem, ali će zato biti ograničen na dužinu od 80 milimetara i skromniju brzinu u odnosu na prvi. Ostali konektori (uključujući i jedan za povezivanje dodatnih USB 3.0 portova) raspoređeni su uz same ivice ploče i postavljeni pod uglom, pa na njihov raspored nemamo primedbi. Zvučna komponenta je nešto skromnija i čini je jedan Realtekov ALC1220 zvučni procesor i Nippon Chemi-Con audio-kondenzatori. Konektori na zadnjem panelu su pozlaćeni, ali su namenski DAC USB portovi izostavljeni. Mrežni kontroler je Intelov, dok je rešenje uobičajeno za gejmerske ploče, oličeno u nekoj od iteracija Killerovog čipa, izostalo. Opcije automatskog overkloka superiornije su u odnosu na konkurenciju, jer uz pomoć samo jednog rotacionog prekidača korisnik može da odabere jedan od mogućih deset koraka. Ti koraci nisu fiksni i zavise od konkretnog procesora, odnosno od konkretnog kvaliteta njegovog silicijuma i „raspoloženosti” za visoke obrtaje. Ipak, kako OC margina 1800X modela nije naročito velika, dometi postignuti upotrebom ovog sistema skromniji su u odnosu na druge platforme koje ga koriste. Zato su opcije za ručni overklok bogate, a tu je i solidna podrška za povezivanje ventilatora i sistema vodenog hlađenja, koja je tek nešto slabija u odnosu na Aorus. Asus Prime B350-Plus
Naponsku sekciju čini šest faza koje prekrivaju prilično mršavi hladnjaci i koja je potpomognuta aluminijumskim kondenzatorima slabijih karakteristika. Takva kombinacija ne obećava sjajne mogućnosti overkloka, barem kada je reč o najjačim, osmojezgarnim Ryzen procesorima. Uprkos tome, ploča je uspela da izvuče četiri gigaherca iz procesora, baš kao i prethodne dve. Doduše, hladnjaci naponske sekcije bili su prilično vrući prilikom zahvata, ali bi uz neko aktivno hlađenje situacija sigurno bila bolja. Ipak, ovaj model je namenjen korisnicima nešto skromnijih prohteva, a to što podržava overklok ne znači i da bi ga trebalo besomučno eksploatisati. Slotovi za proširenje podrazumevaju po dva PCI-E x16 i x1 slota, ali i dva stara PCI slota, što je prilično neuobičajeno rešenje ovih dana. Kada su skladišni uređaji u pitanju, Prime je, očekivano, siromašniji od drugih testiranih modela i njegova podrška svodi se na jedan M.2 slot i šest SATA konektora. U.2 i SATA Express interfejsi su izostavljeni. Ovo se čini kao razumna odluka Asusa, jer navedeni konektori već neko vreme ne uspevaju da se „prime” među korisnicima i omasove kao standard, tako da je i ponuda uređaja koji ih koriste izuzetno ograničena. Takođe, od ploče ove klase i ne može se očekivati mnogo više. Zvučna podrška je prilično tanana i za nju je zadužen vremešni Realtekov ALC887 čip uz tek četiri kondenzatora, koji su proizvod Nichicona, doduše. Čak je i podrška u vidu konektora na zadnjem panelu slaba i svodi se na samo tri stereo konektora, tako da bi eventualno povezivanje višekanalnog zvučnog sistema zahtevalo nabavku dodatnog bracketa sa stereo ili optičkim izlazom. Zadnjim panelom dominira osam USB portova, ali je, nažalost, USB 3.1 i konektor po novom, USB-C standardu, izostao. Zato su video izlazi raznoliki i izvedeni uz pomoć HDMI, DVI-D i analognog D-Sub konektora, što će u budućnosti biti od koristi vlasnicima APU modela zasnovanih na AM4 platformi. Iako skromna, podrška za LED šarenilo nije izostala. Pored ugrađenih LE dioda, Prime raspolaže i jednim konektorom za RGB LED traku. Test drive Dođosmo, napokon, i do performansi. Kako je upravo brzina pojedinačnog jezgra bila glavna boljka ranijih modela, kada se uporede sa Intelovim modelima, jasno je da veliki napredak, koji je postignut uz pomoć nove arhitekture i elemenata veštačke inteligencije u delu koji predviđa dalje izvršavanje kôda, izjednačava suparnike na polju na kom je do sada Intel suvereno vladao. Cifre ne lažu, pa se iz rezultata njihove analize jasno vidi da Ryzen sasvim uspešno parira Intelovim modelima u tzv. Single-threaded zadacima, odnosno u zadacima kod kojih je bitna brzina pojedinačnog jezgra. Nekada je sporiji, nekada opasno blizu, a ponekad čak i prevaziđe Core procesore nižeg takta, ali je svakako znatno ravnopravniji takmac od ranijih FX modela. Međutim, pravu snagu Ryzen pokazuje tek u stvarno zahtevnim zadacima, koji podrazumevaju simultanu upotrebu više jezgara, i u njima apsolutno briljira. Bez ikakvih problema se nosi sa Intelovim modelima sa istim brojem jezgara (6900K i 5960X), s tim što je najskuplji R7 model, 1800X, od njih duplo jeftiniji. Obrada videa i 3D rendering su igralište Ryzena, na kom on dominira. Igre su posebna priča, jer se situacija razlikuje od naslova do naslova i od (ne)optimizovanosti nekih enginea. Naime, neke igre bolje rade kada se isključi SMT komponenta i kada se koriste samo fizička jezgra procesora. Ovo nije ništa novo, jer su iste probleme imali i Intelovi procesori, ali su oni kasnije rešeni. Ryzen tek čeka „peglanje” drajvera, BIOS-a matičnih ploča, ali i puna podrška operativnog sistema, koja se, nažalost, svodi samo na Windows 10, barem za sada. Radi Ryzen i na starijim Prozorima, baš kao i Kaby Lake, ali ne može da pokaže punu snagu. Overklok je neubedljiv. Jasno nam je da je najjači model već nategnut do maksimuma kako bi pokazao sve što Ryzen može, ali mi smo uspeli da postignemo tek četiri gigaherca na svim jezgrima uz napon od 1,35 volti, koliko AMD propisuje kao maksimalnu bezbednu vrednost koja neće uticati na radni vek i degradaciju tranzistora u procesoru. Postignuti rezultat je jednak Turbo vrednosti pojedinačnog jezgra, što je izuzetno skromno i jedva da se može nazvati overklokom. Pri tom su temperature u pojedinim situacijama skakale i za po 20 stepeni u odnosu na one ostvarene pri istim okolnostima na fabričkom taktu, a procesor je sve vreme hlađen uz pomoć Noctua NH-U12S kulera. Iskreno se nadamo da će slabiji modeli imati veću OC marginu i da će većinom moći da postignu makar ta četiri gigaherca, jer će u suprotnom konkurencija imati znatno lakši posao. Interesantan detalj vezan je za brzinu RAM modula. Ryzen je tu vrlo osetljiv i izbirljiv. U zavisnosti od broja modula i gustine memorijskih čipova (odnosno jednostranih i dvostranih modula), moguće je ostvariti različite brzine. U najgorem scenariju (sva četiri modula su dvostrana) moguće je postići znatno niži takt nego kada se koristi samo jedan jednostrani modul. Sve je to teorija, a u praksi, mi smo postigli 2933 megaherca uz dva modula deklarisana na 3000. Razlike u rezultatima u odnosu na niži takt memorije znatno su veće nego kod Intelovih procesora, što znači da će Ryzenu svakako prijati brži moduli. Bolja kompatibilnost i više frekvencije tek treba da postanu ostvarive uz nove RAM module i sveže verzije BIOS-a. • • • I pored manjkavosti koje se prvenstveno odnose na inferioran čipset, Ryzen je stigao i spreman je za borbu. Konkretno, R7 serija osmojezgarnih modela je siguran pobednik kao univerzalno rešenje za sve primene. Možda neće postići isti broj frejmova u svakoj igri u odnosu na i7-7700K ili neće baš uspeti da bude brža u Photoshopu od overklokovanog i7-6900K, ali će zato prvog nadmašiti u ozbiljnom radu, a u odnosu na drugi, vlasniku će uštedeti gomilu para. Nadamo se da će R5 i R3 modeli, koji će biti predstavljeni u toku ove godine, biti mudro odmereni, kako cenovno, tako i po pitanju performansi. Vreme je bilo da neko poljulja višegodišnji poredak i unese malo živosti. Čak i da ste zakleti Intelovac, pojava Ryzena bi trebalo da vas obraduje, jer nakon performansi, sledi bespoštedna borba na cenovnom polju. Vladimir TRAJKOVIĆ
|
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
![]()
![]() ![]()
![]() ![]()
![]()
![]()
![]()
|
![]() | |
![]() | ![]() |
Home / Novi broj | Arhiva • Opšte teme | Internet | Test drive | Test run | PD kutak | CeDeteka | WWW vodič • Svet igara Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |