
Empire Earth je verovatno najglomaznija strategija ikad iznedrena. Sa svojih četrnaest epoha, dvadesetak civilizacija na izboru i preko dvesta jedinica, ova igra je redefinisala pojam kvantiteta u svom žanru. Pojavom dodatnog diska The Art of Conquest sa 18 novih scenarija, spontani gravitacioni kolaps postaje izvestan.
Check-lista uz koju se Art of Conquest isporučuje pozamašne je dužine. Glavnu poslasticu svakako predstavljaju tri nove kampanje, za koje dizajneri tvrde da su ih odabrali u skladu sa zahtevima mnogobrojnih Empire Earth fanova. Dodate su dve nove civilizacije, japanska i korejska, čisto da upotpune reprezentaciju azijskog kutka planete. Ovo naročito dolazi do izražaja tokom treće kampanje gde se upoznajemo sa novom, petnaestom epohom. U pitanju je hrabro doba svemirske eksploracije koje dolazi posle nano-epohe, prateći napore azijske federacije da kolonizuje solarni komšiluk. Preostale kampanje široko su rasute po vremenskoj liniji ljudske istorije: prva nas vraća u daleku prošlost i prati ekspanziju rimskog carstva, dok se druga koncentriše na pomorske okršaje između Amerikanaca i Japanaca tokom Drugog svetskog rata. Za potrebe ovog expansiona kreirano je oko 30 novih jedinica, od kojih je otprilike polovina dostupna u scenarijima, dok su ostale rezervisane za multiplayer. Pomenućemo na primer rimskog Centuriona, ili futurističke Cyberninje. Art of Conquest sa sobom donosi i koncept specifičnih civilizacijskih bonusa, gde određena civilizacija dobija samo sebi svojstven upgrade. Tu su naravno nove tehnologije i magije (cloaking, meteorska kiša), kao i novo svetsko čudo (orbitalna svemirska stanica). Nažalost, kampanje ne nude puno prilika da se noviteti u praksi isprobaju. Preterano linearna priroda novih kampanja čini da se dobrim delom izgubi onaj epski osećaj prisutan u originalu. Scenariji sadrže velik broj skriptovanih sekvenci i vode vas uskom stazom do zaključne misije, a vremenski opseg je prilično kratak. Misije u svemiru sadrže najviše potencijala, ali interpretacija pomalo razočarava: planete su predstavljene kao kružna ostrva, dok se međuplanetarni vakuum na taktičkom nivou ponaša kao obična vodena površina. S tehničke strane poboljšanja skoro da nema: grafika je zastarela ali adekvatna, zvučna podloga mahom ista, dok pathfinding većim jedinicama i dalje predstavlja problem. Đorđe NAGULOV |