Parallel Lines nas vodi u Veliku jabuku tokom funky 1978, vreme neodoljivih muzičkih hitova, otkačene odeće i moćnih, muscle mašina na drumu. U ulozi ste Ti Keja, provincijalnog giliptera koji dolazi u veliki grad da unovči svoje umeće u vožnji automobila. Njegova veština brzo zapada za oko lokalnoj mafijaškoj boraniji i igrač biva regrutovan za sitne posliće oko prevoza pljačkaša lokalnih bakaluka i prodavnica pića. Očekivana kriminogena karijera može da počne, uz jednu sjajnu plot bombu koja je, nažalost, samo na papiru delovala kao da ne može da omane. Iako prvobitno nismo hteli da otkrivamo o čemu se radi, osećaj nakon velikog otkrića ravan je uživanju u vožnji sa izduvanom gumom. So, here it is: nakon nekoliko misija, Ti Keja prodaju saradnici i zaglavljuje ćorku na dugih 28 godina. Izlazite iz zatvora 2006. godine (otuda ono parallel u naslovu) i pred vama je sada novi Njujork, sa gomilom novih besnih jurilica na putevima i ogorčenim (i omatorelim) Ti Kejom koji će pokušati da svojim bivšim kolegama servira omiljeno hladno jelo... Sve što valja u igri se, međutim, pred igračevim očima rve sa propustima. Generalna priča, iako obogaćena solidnom dozom erotike, zanimljivih likova i (ne)očekivanih obrta, nije mnogo inspirativna. Misije su mahom generičkog tipa, bez mnogo iznenađenja po pitanju njihovog izvršavanja. Kada se nađete van auta, kontrola lika je suviše hirovita i konfuzna (naročito tokom obračuna sa policijom), uz loše odrađenu rotaciju pogleda kada se krećete. Paradoksalno, rotacija pogleda tokom vožnje ne postoji, što je ogroman propust jer je upravo mogućnost slobodnog osmatranja okoline u vožnji bio jedan od glavnih kvaliteta GTA uzora. Iako uverljiv, grad posle nekog vremena počinje da zasićuje previše repetativnim i generičkim dizajnom ulica, trgova, mostova i ostalog. I opet, tamo gde je GTA iza svakog ćoška nudio igraču nešto novo i sveže, ovde ćete vrlo brzo zaboraviti u kojem ste delu grada, jer sve deluje relativno jednolično. Ni moderni Njujork u kasnijem toku igre ne popravlja mnogo stvari, jer još agresivnije usmerava igrača niz linearnu spiralu misija i napredovanja. Grafika je korektna ako vaš računar ne tera ništa spektakularnije od San Andreasa i predstavlja vrlo blago unapređen vizuelni stil iz GTA igara. Dizajn kola i refleksije na njima su fino odrađene, ali igra pati od generalno siromašnih tekstura i jasne i precizne konzolaške grafike bez imalo grafičkih izleta u nešto specijalno (ne računajući zamućenje prilikom pozivanja akcione kamere i usled brze vožnje). Ovo, s druge strane, nije opravdano čestim trzanjima prilikom učitavanja tokom vožnje i usporenja koja nastaju kada je na ekranu „saobraćajni špic”. Glasovna gluma je izvrsna (uključujući i odlične međuanimacije), dok muzika predstavlja pravi biser i sve vreme vožnje pratiće vas svi znani i neznani hitovi iz 70-tih (Dejvid Bouvi, Blondi, Temptations), čineći najveći motivacioni faktor tokom igranja. GTA se i dalje smeška sa trona, ali je novi Driver bar uspeo da se podigne iz blata i pozitivno iznenadi sve one koji su ga otpisali. Iako je, kao što rekosmo na početku, u pitanju trenutno najupotrebljiviji klon velikog tate funky-style Parallel Linesa, fino dođe na ovu vrućinu. Bar dok nam u goste ne stigne Niko Belić... Aleksandar DINIĆ | |||||||||||||
|
Home / Novi broj | Arhiva • Opisi igara | Korak po korak | Šta dalje? | Netgames | Opšte teme • Svet kompjutera Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |