![]() | ![]() |
![]() |
| ![]() |
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
DVD-Audio i Super Audio CD standardi
Najnovija vest s prvih linija fronta: u bici kod OK Sounda, Time Warner i EMI još uvek čvrsto drže svoje položaje, a blaga prednost u mehanizaciji koju ima Sony gubi se u poređenju sa brojčano nadmoćnijim neprijateljima...
Muzička industrija trenutno je opterećena sličnim bespoštednim ratom u kojem učestvuju manje-više isti akteri kao i u onome od pre dve decenije. U početku beše CD
Da se podsetimo: standardni CD kvalitet u stereo tehnici, nastao tzv. PCM (Pulse-code modulation) kompresijom, podrazumeva 16-bitni sempling na frekvenciji od 44,1 kHz. Amplituda svakog sempla je numerička vrednost izražena kroz određeni broj bita. Što je taj broj veći, širi je i dinamički opseg zapisa, pri čemu svaki bit donosi pojačanje od približno 6 dB. To praktično znači da je dinamički opseg 16-bitnog muzičkog CD-a 96 dB. Profesionalni formati poput DAT-a (Digital Audio Tape) razlikuju se utoliko što im je frekvencija semplovanja nešto viša i iznosi 48 kHz. Na Slici 1 jasno se vidi nivo aproksimacije koji se dobija 16-bitnim semplovanjem – plava kriva predstavlja periodičnu funkciju originalnog zvučnog talasa, a zelena je rezultat njegovog zapisivanja u CD formatu. Dakle, to je grafički prikaz onoga što već skoro petnaest godina smatramo vrhuncem audio kvaliteta.
Ovo definitivno znači rat! Istog trenutka kada su DVD, kao medij nove generacije, prihvatili svi ključni igrači u industriji elektronike, što se inače dogodilo u decembru 1995. godine, prešlo se na formiranje softverskih standarda. Kada je reč o segmentu priče koji se odnosi na video, zajednički jezik je nađen relativno brzo, uprkos tome što je bilo potrebno postići dogovor s najvećim svetskim filmskim distributerima koji su po prirodi stvari bili uključeni u pregovore. Tako je rođen DVD-Video standard u obliku u kojem ga danas znamo, s tim što se odrednica „Video” tokom godina polako gubila, pa se danas ona u svakodnevnoj komunikaciji praktično i ne pominje, izuzev u posebnim slučajevima kada je to neophodno naglasiti. DVD je tako postao sinonim za DVD-Video, skraćenica kojom danas vešto barataju svi, od profesionalaca, pa sve do ilegalnih pijačnih preprodavaca. Sa zvukom su stvari išle mnogo, mnogo teže. Znatno pre pojave DVD-a, pa čak i CD-a, znalo se da je snimanje zvuka moguće izvesti do te mere kvalitetno da se snimak praktično ne razlikuje od originala, ali je za tako nešto bilo neophodno obezbediti ogroman smeštajni prostor kakav CD (sa svojih 650–700 MB) nije mogao da ponudi. Međutim, pojava medija velikog kapaciteta kao što je DVD podstakla je kompanije iz oblasti muzičke industrije da se pozabave razvijanjem novih metoda kompresije koje bi omogućile ostvarenje audiofilskog sna – savršenu reprodukciju zvučnog zapisa lišenu bilo kakvih gubitaka zbog potrebe da se štedi prostor.
DVD-Audio
Glavni zagovornici DVD-Audio standarda jesu Warner Music (WEA) i EMI, ali rame uz rame uz njih stoji preko stotinu većih ili manjih kompanija (engl. labels) koje u svojoj ponudi imaju barem jedan takav disk. Među njima ima i onih, poput firme 5.1 Entertainment, koji su potpuno posvećeni zvuku najvišeg kvaliteta, pa standardni CD zaobilaze u širokom luku, odričući se velikih prihoda zarad ulaganja u budućnost. Procenjuje se da u svetu trenutno postoji oko 700 objavljenih naslova najrazličitijih žanrova. Od toga je najveći procenat umetnička muzika i legendarni albumi zlatne ere rock’n’rolla i klasičnog popa osamdesetih. Indikativno je da se savremena muzika poput hip-hopa, soula ili tehna relativno retko sreće na DVD-Audio formatu, što naravno ne znači da takvih primera nema (zapravo, Tipperov album Surrounded po mnogima predstavlja školski primer fantastičnih mogućnosti nove tehnologije). Postoje čak i slučajevi da su pojedini izvođači ponovo snimili svoje poznate albume da bi bili objavljeni u ovoj tehnici. Najbolji primer te vrste je Majk Oldfild koji je reizdanje svojeg remek-dela „Tubular Bells”, ovoga puta u verziji 2003, lansirao početkom ove godine na DVD-Audio disku. Super Audio CD Skupo plativši debakl sa Betamaxom, Sony je shvatio da će samo nametljivom kampanjom, vrbovanjem producentskih kuća i metodama koje ponekad ne spadaju u etičke (svedočanstvo o tome su neke izjave Sonyjevih čelnika na račun konkurencije) uspeti da progura svoj patent zvani SACD (Super Audio CD). Iako njegovo ime aludira na konvencionalni kompakt disk, u pitanju je zapravo marketinška varka – on po svojoj strukturi nema nikakve veze sa današnjim CD-om. Naime, način na koji se zvuk snima na njega bitno se razlikuje od uobičajenog baziranog na „rečima” od 8, 16 ili 24 bita. Sistem poznat kao DSD (Direct Stream Digital) kreira jedinstveni tok pojedinačnih bitova koji se sukcesivno skladište na disk sa frekvencijom semplovanja od neverovatnih 2,82 MHz (slikovitije, 64 puta bolje od CD-a). To na prvi pogled izdiže SACD u nebesa, ali se mora uzeti u obzir da ovakav koncept ima i ozbiljnih mana, pre svega izuzetno visok nivo šuma u ultrazvučnom području, što može da utiče i na čujni opseg. Druga velika prednost SACD-a je što je njegov medij dvoslojni, pri čemu jedan sloj čuva podatke visoke rezolucije, dok je drugi potpuno ekvivalentan klasičnom CD-u. To znači da se SACD može slušati na običnim plejerima. Za razliku od suprotnog tabora, Sony i Phillips su shvatili značaj komercijale, pa je broj SACD izdanja neuporedivo veći od broja DVD-A izdanja (skoro 2000 naslova). Sony Music novim formatom pokriva sve svoje aktuelne izvođače, vodeći istovremeno računa o tome da i „staritete” upakuje u novo ruho. Realno gledano, ponuda SACD diskova je veoma raznolika i pokriva znatno širi spektar potencijalnih konzumenata. Koji je bolji? Ovo pitanje umnogome podseća na onaj čuveni paradoks: „Šta je starije, kokoška ili jaje?” I DVD-A i SACD su formati koji nesumnjivo višestruko prevazilaze konvencionalni CD u svakom pogledu. Između njih postoje razlike, ali su one praktično svedene na nivo teorijske fizike i o njima više raspravljaju matematičari i inženjeri akustike nego široka narodna masa željna dobrog provoda. Većina ljudi tvrdi da razlika i ne postoji, ali ima i onih koji favorizuju jedan ili drugi format. Iako iskustvo autora ovih redova nije potpuno merodavno jer se sa DVD-Audiom druži skoro dve godine, a SACD nije imao prilike čestito ni da čuje (zapravo jeste, ali je to bilo veoma kratko u neregularnim uslovima), mirne duše može da konstatuje da se sve teže i ređe vraća običnom CD-u, a o MP3-u i sličnim surogatima da i ne govorimo. Zvuk potekao sa DVD-A diska toliko je superiorniji da onaj ko ga jednom čuje na pravi način zauvek ostaje zaljubljenik u njega. Kako onda objasniti poraznu statistiku koja se tiče obima prodaje koji ostvaruju oba formata? Iako je prošlo skoro pet godina otkako su zvanično promovisani, ni DVD-Audiju ni SACD-u ne cvetaju ruže. Neke kompanije su čak privremeno obustavile objavljivanje novih izdanja zbog katastrofalnih komercijalnih rezultata. Zvanični izveštaj organizacije RIAA (Record Industry Association of America) za prošlu godinu kaže da je na teritoriji SAD-a prodato približno 746 miliona muzičkih kompakt diskova, u isto vreme SACD je uspeo da namakne „impresivnih” 1,3 miliona, a DVD-A još pikantnijih 400.000. U čemu je problem, ako se zna da su cene diskova slične? Odgovor, s jedne strane, leži u sukobu dve koncepcije, u slaboj ponudi najaktuelnijih naslova, ali i u inertnosti korisnika koji teško nalaze opravdanje za prelazak na nešto novo. To je pre svega zato što su i DVD-A i SACD zapravo kućni formati koji svoje napredne mogućnosti najbolje ispoljavaju u malom zatvorenom prostoru gde je slušalac potpuno kocentrisan na ono što „upija” ušima. Lepo je, recimo, čuti snimak koji je toliko kvalitetan da se jasno razaznaje momenat kada pevač uzima vazduh, ali ima li on smisla u kafiću prepunom ljudi ili u autobusu gradskog saobraćaja usred špica? Običan audio CD pa i MP3 su u takvim uslovima više nego dovoljni, i to je jedan od ključnih razloga što zvuk visoke rezolucije trpi porođajne muke. Konačno, ne treba zanemariti ni faktor zvani hardver odnosno opremu koju je neophodno imati da bi doživljaj bio potpun, a koja se još uvek može smatrati relativno retkom. O tome i tzv. hibridnim formatima medija pisaćemo u sledećem broju. Slobodan MACEDONIĆ |
![]()
![]()
![]()
![]()
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
![]() | |
![]() | ![]() |
Home / Novi broj | Arhiva • Opšte teme | Internet | Test drive | Test run | PD kutak | CeDeteka | WWW vodič • Svet igara Svet kompjutera Copyright © 1984-2018. Politika a.d. • Redakcija | Kontakt | Saradnja | Oglasi | Pretplata • Help • English | |
SKWeb 3.22 |