The House of the Dead III | Sega Europe je održala obećanje i polovinom februara u prodaju je pustila treći deo svoje popularne horor pucačine koja je premijeru doživela na light gun aparatu pre nekoliko godina. Priča i mehanika igre su krajnje jednostavne: igrač (ili nekoliko igrača) sa armijama zombija i ostalih nemrtvih spodoba komunicira isključivo preko nišana. Mehanika je u potpunosti preslikani Operation Wolf ili Virtua Cop gde igrač samo pomera nišan, puca i dopunjava municiju, dok kretanje i kadriranje obavlja kompjuter. Zvuči previše jednostavno, ali je u praksi veoma opuštajuće i predstavlja lepo osveženje od mozgalica, skakalica itd.Igrača kroz priču vodi veliki broj vešto režiranih međuanimacija izrađenih u engineu igre koji je, uzgred, na visini zadatka. Ove animacije nisu tu samo da bi ulepšale vizuelni utisak i povezale stvari u smislenu celinu (koga je još briga za to kad je pucanje u pitanju), već i da bi igraču pružile neophodni predah. Kažemo neophodni jer je igra strahovito brza – ultimativni adrenalinski „non-stop akcija” udarac u nervni sistem! U ovome leži prava čar igre jer se pokazalo da je jednostavnost upravljanja sa neobaveznom i neopterećujućom pozadinskom pričom pravi recept za uspeh. Grafika u igri je vrlo dobra, sa jakim bojama i dopadljivim dizajnom nivoa. Primetan je nedostatak poligona kod likova, ali je to kompenzovano odlično animiranim pokretima (poznato je da su Japanci oduvek bili majstori za motion capture). Pošto u igri sve vrvi od eksplozija i specijalnih efekata, za njeno pokretanje potrebna je kartica koja ima pixel shader funkcije (dakle, ništa od GF2 i GF4 MX). „Oštećenja” protivnika su jasno vidljiva, te će stepen njihove osakaćenosti izgledati drugačije zavisno od toga čime i u koji deo tela ih gađate. Brojni pozadinski elementi su podložni uništenju i većina njih krije neki bonus. Zvuk je totalni antipod grafici – većini likova glasove daju japanski glumci koji pričaju na engleskom, dok muzičke teme bukvalno zvuče kao MIDI melodije na osmobitnom SoundBlasteru. Navedenu poželjnu konfiguraciju ne treba shvatiti olako jer se u praksi pokazalo da ni Pentium 4 na 3 GHz, 768 MB RAM i Radeon 9800 Pro nisu dovoljni. Na toj konfiguraciji su česta besmislena usporenja – frejmrejt ne opada, ali se u pojedinim trenucima akcija na ekranu odvija kao usporeni film. Sve ovo je verovatno posledica loše optimizacije pri konverziji, a slična boljka se javlja u gotovo svim portovima. No, to nije najveća mana ove igre, već njena dužina. Za uspešan završetak u solo varijanti na najvišem nivou težine nije potrebno više od sat vremena! Iako u pojedinim trenucima postoje račvanja nivoa i pred igračem je izbor kojim će putem da pođe, sve moguće rute ćete izgustirati za jedno popodne. Jan ČMELIK | | |