Kada vam se urednik, pre nego što vam servira radni zadatak za naredni broj, obrati rečima „Jesi li ikada sanjao da postaneš majka?”, a pritom ste apsolutno sigurni da prethodnu noć niste proveli na nekom alkoholisanom žuru u redakcijskim prostorijama i kompromitovali svoje telo, jasno je da ono što sledi nije nimalo prijatno. Prethodna Shelter igra, koja je bila toliko dobra da smo svi ne samo čuli za nju nego je i zavrteli na svojim računarima (sarkazam), pratila je ženku jazavca i njenu mladunčad kroz svakodnevne nedaće s kojima se životinje susreću tokom života. Nastavak se drži iste premise, s tim što ovog puta umesto jazavca vodite risa. Meni je svejedno koji sisar je u pitanju, tokom svoje „SK zoo” karijere verovatno još nisam obradio jedino tapire i platipuse, doduše – nikad ne reci nikad.Shelter 2 je bljutavi koktel simpatičnog i odvratnog |
U igru može brzo da se zaroni jer tehničkih podešavanja gotovo i da nema. Shelter 2 počinje u in medias res stilu – mama ris (koju ćemo u daljem tekstu zvati Ristana, ignorišući činjenicu da su joj autori igre nadenuli potpuno drugačije ime) se zatiče usred mračne šume u begu od krvoločnog vučjeg čopora koji joj je za repom. U ovoj prvoj „misiji” od igrača se zahteva da hitno pronađe skrovište u kom će da se porodi. Da, dobro ste pročitali, a ja sam do neba zahvalan što taj čin nije ispraćen animacijom. Nakon nekoliko zatamnjenih ekrana, ugledaćete vašu diku i ponos: četiri mala risa kojima po želji možete da menjate imena, što predstavlja idealnu priliku za iživljavanje i tihu osvetu osobama koje ionako nisu prisutne. Od tog trenutka sve biva podređeno njima, a imperativ je na konstantnom obezbeđivanju hrane – poput svih ostalih mačaka, vaši mačići kao da imaju crnu rupu u stomaku. Trčeći prehrambeni proizvodi u vidu naivnih i miroljubivih zečeva biće najčešće na meniju, retko kad ćete omastiti brk nekom krupnijom zverkom kao što je jelen ili divokoza. Pedeset hiljada preklanih zečeva kasnije, mladunci konačno napuštaju pećinu i počinju da vas prate u mačjem voziću, pa je red da ih odvedete na pojilo predstavljeno najmanje uverljivom 3D vodenom površinom još od prvog Dooma. Na veliku žalost psihopata širom Japana, dojenje je izostavljeno.  | Žrtve se love prostim zaletanjem na njih, što je propraćeno prskanjem krvi i zvukom koji će mi ostati urezan u sećanju dok sam živ. Pošto autorima ni to nije bilo dovoljno, prisustvovaćete i spektaklu ljuštenja kože i raspadanju iznutrica sa lovine kada Ristanini, do malopre preslatki mačići, zariju zube u plen. Zabava za celu porodicu! Tokom igranja od vitalnog značaja je konstantno osvrtanje jer može da se desi da Ristana ni kriva ni dužna izgubi mladunče, a da ne znate razlog jer vas igra ni na koji način neće upozoriti na opasnost. Mačići svojim neprestanim mjaukanjem i zapomaganjem idu na živce, ali postanu mutavi baš onda kada ne treba. Jedna od bizarnijih mogućnosti je nošenje uginulog mačeta među zubima jer ta radnja apsolutno ničemu ne služi. S vremena na vreme, iz čista mira napadaće vas isti onaj čopor vukova sa početka igre i od njih odbrane nema pa će redovno da vam ubijaju porod. Stekao sam utisak da je najbolji način za preživljavanje o(p)stanak na početnoj lokaciji, u toplini startne pećine. U tome se verovatno krije neka metafora. Kao što to obično biva, na kraju balade mladunci porastu (bar oni koji uspeju da prežive igračeve katastrofalne roditeljske sposobnosti), okrenu se i odu; šta ste očekivali, da će da vam uplaćuju novac u penzioni fond?Kao što je prvi Shelter pratio jazavca, ova igra prati ženku risa i njenu mladunčad kroz svakodnevne nedaće s kojima se životinje susreću tokom života. |
Kao i mnoge njihove indie kolege, autori igre su se odlučili za jedinstven grafički stil s namerom da se njihov naslov izdvoji iz mora drugih i u tome jesu uspeli, ali u negativnom smislu. Svi objekti, uključujući tu i životinje, izgledaju kao figure od zgužvanog papira, što ubrzo dovodi do opšte vizuelne konfuzije od koje oči zabole. Smena dana i noći, vremenskih uslova, kao i godišnjih doba odvija se brzinom svetlosti pa se zaključak da su programeri lizali kisele kartončiće tokom stvaranja ove igre nameće sam od sebe. Idilično klanje sitnih šumskih životinja i veselo mljackanje mladunaca sa krvavim njuškicama nad leševima ispraćeno je sentimentalnom i opuštajućom klavirskom muzikom, pa me ne bi čudilo da je muziku potpisao Hanibal Lektor. Veselo skakutanje tamo-amo i sveopšti pokolj povremeno prekidaju potpuno neobjašnjivi i ničim izazvani psihodelični momenti koji se manifestuju rapidnom smenom boja na ekranu i grozomornim zvucima, mada ni to ne dovodi do tolikog zaglavljivanja mozga kao brojni bagovi – lični favorit su trans-dimenzioni zečevi koji nonšalantno prolaze kroz kamen kao Rusi kroz Donjeck.  | Pravi je podvig ne isključiti Shelter 2 već nakon pola sata usled dosade prouzrokovane neigrivošću. To je i vremenski period koji je svakome dovoljan da shvati kako izbegavanje objašnjenja o tome šta je potrebno činiti tokom igre nije fantastična ideja već vešto prikrivanje manjka sadržaja. Pored toga, uopšte me nije bilo briga za mladunce – ne zato što sam loš kao osoba i ne volim životinje, naprotiv, već što me igra ni na koji način nije naterela da se vežem za njih; to što sam morao non-stop da ih hranim nije stvorilo nikakvu emotivnu reakciju, izuzev par psovki. Shelter 2 je bljutavi koktel simpatičnog i odvratnog, igra zbog koje sam imao košmare (koji su, uzgred, bili neuporedivo interesantniji). Da odgovorim delimično na pitanje sa početka teksta – ne, ne želim da postanem majka, pogotovo ne ako to podrazumeva klanje legije zečeva, mada pretpostavljam da je i to manji horor u poređenju sa zamenom pelena. Uprkos tome, vrlo rado i nesebično bih nekome drugom pomogao u višesatnom vežbanju na putu ka tom plemenitom stanju: čitateljke visine do 175 cm, sa 34-22-36 merama, poželjno riđokose, javite se i bez straha, ja sam ekspert – preživeo sam Shelter 2.Jan ČMELIK | | |